Od povratka ajatolaha Homeinija u Teheran 1979. Iran doživljava burne dane. Sedamdesetih godina šarolika grupa koja je srušila Šahov režim-madžahedini, fedaini, pejkari, komunisti (Tudeh) i drugi -u međuvremenu kada je uspostavljen islamski režim, počela je da se osipa. Neki su politički zglajzali, drugi su strijeljani, treći su bili žrtve atentata. Ostali su samo imami koji su uspjeli izgurati iz vlasti sve druge grupe. Oni su uspostavili teokratsku državu i vođenje 40-milionske nacije sa Homeinijem na čelu. Među islamskim klerom su postojale najmanje dvije grupe koje su različito gledale, npr. probleme svojine, privatnog vlasništva.
Piše: Akademik dr. Adamir Jerković/Oslobođenje
Veliki rivali
Jedna struja koja je nazvana radikalnom je upozoravala da sticanje bogatstva vodi do osiromašenju većine članova iranskog društva, dok je druga grupa, označena kao konzervativnom, govorila da vjera garantira privatno vlasništvo. Ovu konceptualnu razliku su promovirale vođe islamske države koje su sve više postajale faktori u teokratskoj vlasti. Premijer Mousavi, npr., se zalagao se za više socijalne pravde, dok je opet Hamnei bio zaštitnik privatnog vlasništva. Podijeljeno po različitim ideološkim linijama, islamsko svećenstvo bi se u takvim okolnostima razišlo da nije bilo Homeinija, koji je vješto održavao iranski brod na olujnom moru. Na iranskoj političkoj sceni od 30-ak partija koje su započele revoluciju ostala je samo jedna favorizirana Islamska republikanska partija, jer su ostale stranke i oružane grupe bile ugušene.
U junu 1987. raspuštena je i ta jeidna preostala partija zbog neslaganja unutar partije. Iran je postao nepartijska država, ali to ne znači da se politička aktivnost tu zaustavila. Partijske struje koje su razarale IRP sada su se osamostalile i počele da djeluju, istina ne uz potrebu klasičnog partijskog aparata. Sve se to odvijalo u zatvorenom fundamentalističkom islamskom sistemu koji očigledno nije imao nikakvu alternativu (niti je danas ima). U to vrijeme još je bio živ ajatolah Homeini (a kasnije konzervativni Homeini). Ali, dvije glavne struje unutar IRP, konzervativci (tradicionalisti) koje je predvodio Ali Hamnei i radikalna struja sa Mir Huseinom Musavijem na čelu, usmjerile su svoje djelovanje preko različitih grupacija koje su proistekle nakon raspada IRP. Samo ime konzervativci govori o ovoj struji koja se bori za apsolutni karakter kapitala i oni nisu bili za to da se dira privatno vlasništvo, u čemu su imali podršku Bazara, dok su radikali bili za usklađivanje kur'anskih normi sa iranskim uslovima.
U vrijeme pred smrt, od juna 1987. do 3. juna 1989. kada je preminuo Homeini, vođa se držao uravnoteženo i nije podržao, ali ni uskratio svoju podršku nijednoj od struja unutar Medžlisa. U principu, u Iranu su i dalje vladali imami koji su imali različite koncepte, ali se nisu razilazili oko teokratskog koncepta vlasti. Skoro svi, izuzev Alija Hamneija i Rafsandžanija, ispali su sa političke scene. Ova dvojic su preživjela turbulentne dane. Ambiciozni i uz to bogati Rafsandžani, bio je teokratski Makiaveli, nemilosrdan i lukav. Imao je politički šarm i svoje političke sljedbenike znao je vezati svojim moćnim osmijegom. Prekinuo je rat sa Irakom. Zalagao se za slobodno preduzetništvo uz manju kontrolu ekonomije, a kao pragmatik javno je zagovarao reforme. Rafsandžani je organizirao imenovanje Hamneija za vođu misleći da će ga tako lahko kontrolirati. Ali. Postali su veliki rivali, a potomci Rafsandžanija su trpjeli represiju.
Zahvalnost Iranu
Ali Akabara je bio glas da je gladan vlasti. Pokušao se 2000. kandidirati za parlament, ali nije uspio. Nakon toga za predsjednika Republike 2005., ali je izgubio od Mahmuda Ahmadinedžada. Pokušao je da se domogne titule predsjednika i 2013., ali je eliminiran zbog izbornih pravila o starosti (imao je više od 75 godina). Preminuo je 2017. Ali Hamnei je i danas vrhovni vođa Irana, čovjek koji se pita za sve. Naša delegacija koju je predvodio predsjednik BiH Alija Izetbegović susrela se sa obojicom u Teheranu 1999. Rafsandžani nas je primio u svom velikom, veoma raskošnom kabinetu i na mene je ostavio dosta povoljan dojam. Bio je nasmješen i ljubazan. Ova posjeta je ostvarena četiri godine poslije rata. Naravno, bili smo zahvalni Iranu za podršku koju nam je pružio u oslobodilačkom ratu, što smo jasno kazali našim domaćinima. Susreli smo se sa predsjednikom Republike Muhamedom Hatemijem i potpredsjednikom dr. Hasanom Habibijem. Posjetili smo mauzolej Ruholaha Homeinija koji je preminuo početkom juna 1989., a predsjednik BiH Alija Izetbegović se upisao u knjigu žalosti.
Navršilo se više od 70 godina od svrgavanja premijera Mosadika i 45 ljeta od pobjede islamske revolucije u Iranu. Ova zemlja je u stalnim previranjima koja su na Zapadu tumačena kao prolazna erupcija usnulog vulkana. Od pada šaha Pahlavija i dolaska ajatolahá koje je predvodio Homeini stvari se nisu mijenjale onako kako je to priželjkivao Zapad. I ovdje je revolucija proždirala svoju djecu, ali vlast duhovnog staleža je ostajala nepromijenjena. Feljton prati zbivanja u Iranu od prapočetaka drevne Perzije, dokidanja dinastije Kadžara i uspostave vlasti porodice Pahlavi koja se čvrsto vezala za zapadne zemlje i za Izrael, kupujući njihovu naklonost i naoružanje za jeftino prodatu naftu.
U godinama agresije na BiH i nakon nje predsjednik Alija Izetbegović se susretao sa iranskom stranom, a autor ovog feljtona je bio sudionik važnih razgovora. Iran se uz znanje SAD-a solidarizirao sa napadnutom BiH. Naši odnosi sa Iranom ostali su tradicionalno dobri uz obnovu prijateljstva na zasjedanju Generalne skupštine UN-a, kada je Iran glasao za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. U međuvremenu Iran je prerastao u regionalnu silu i pored unutrašnjih teškoća i brojnih prepreka koje je postavjao Zapad. Teheran danas podržava Palestince u njihovoj opravdanoj borbi za goli opstanak.