Sankcijama ću te gađat' moja mala!

Do prije izvjesnog vremena skoro nikoga od predstavnika tzv. međunarodne zajednice – bilo da se radi o višim ili nižim nivoima odlučivanja – niste mogli niti upitati o mogućim sankcijama Zapada za Srbiju, zbog politike režima Aleksandra Vučića.

Samo bi vam lakonski odmahnuli rukom uz tvrdnje kako sankcije „nisu dobro riješenje“... da trenutno „nisu na stolu“, te da je sada težište na pronalasku političkog modela za uključivanje Srbije u zapadne asocijacije, a time i njeno geopolitičko otklanjanje od otvorenog utjecaja Rusije i Putina.

Zapad je mislio da će metodama strogo doziranog pritiska i obećanih koncesija u vidu nekih kratica za Srbiju (na putu za EU) nekako doći do toga da Vučić „okrene ploču“ i to ih je uvjerenje dosta dugo držalo. Dijelom i zbog, mora se priznati, spretne politike srbijanskog predsjednika, koji je vješto lavirao između zahtjeva Bruxellesa i Washingtona, te „euroskeptika“ u samoj EU (Orban, Fico, Milanović, Slobodarska stranka).


Ta strategija obećanja i strpljivog čekanja trajala je nekoliko godina i konačno došla do svoga očekivanog kraja.

Nama u regionu je, naravno, bilo jasno da Vučić samo vuče Zapad za nos i da igra svoje „strateške“ igrice, ali je zapadnjacima trebalo malo duže da „prokljuve“ njegove prave šeme. Zapad je možda spor i previše se oslanja na uhodanu diplomatiju u regionima, koji mu nisu pitanja prvog prioriteta, ali na kraju svaka igra dođe do kraja, pa i ova „teatarska diplomatija“ sa Vučićevom Srbijom.

Ipak, „igranje“ sankcijama nije jednostavna stvar iz više razloga.

Prije svega to je čin nakon koga teško ima povratka. Snaga sankcija je u prijetnjama od mogućih posljedica. Sankcije služe za plašenje i uvode se tek kada sa druge strane u dužem vremenu nema jasnog ili očekivanog odgovora. Osim toga, sankcije mogu biti iskorištene i od strane režima kao konačni dokaz nekakve „zavjere“, te poslužiti za galvaniziranje šire političke scene od uskog kruga oko režima na pitanjima „zajedničkih nacionalnih crvenih linija“.

Do prije izvjesnog vremena skoro nikoga od predstavnika tzv. međunarodne zajednice – bilo da se radi o višim ili nižim nivoima odlučivanja – niste mogli niti upitati o mogućim sankcijama Zapada za Srbiju, zbog politike režima Aleksandra Vučića.

Samo bi vam lakonski odmahnuli rukom uz tvrdnje kako sankcije „nisu dobro riješenje“... da trenutno „nisu na stolu“, te da je sada težište na pronalasku političkog modela za uključivanje Srbije u zapadne asocijacije, a time i njeno geopolitičko otklanjanje od otvorenog utjecaja Rusije i Putina.

Zapad je mislio da će metodama strogo doziranog pritiska i obećanih koncesija u vidu nekih kratica za Srbiju (na putu za EU) nekako doći do toga da Vučić „okrene ploču“ i to ih je uvjerenje dosta dugo držalo. Dijelom i zbog, mora se priznati, spretne politike srbijanskog predsjednika, koji je vješto lavirao između zahtjeva Bruxellesa i Washingtona, te „euroskeptika“ u samoj EU (Orban, Fico, Milanović, Slobodarska stranka).


Ta strategija obećanja i strpljivog čekanja trajala je nekoliko godina i konačno došla do svoga očekivanog kraja.

Nama u regionu je, naravno, bilo jasno da Vučić samo vuče Zapad za nos i da igra svoje „strateške“ igrice, ali je zapadnjacima trebalo malo duže da „prokljuve“ njegove prave šeme. Zapad je možda spor i previše se oslanja na uhodanu diplomatiju u regionima, koji mu nisu pitanja prvog prioriteta, ali na kraju svaka igra dođe do kraja, pa i ova „teatarska diplomatija“ sa Vučićevom Srbijom.

Ipak, „igranje“ sankcijama nije jednostavna stvar iz više razloga.

Prije svega to je čin nakon koga teško ima povratka. Snaga sankcija je u prijetnjama od mogućih posljedica. Sankcije služe za plašenje i uvode se tek kada sa druge strane u dužem vremenu nema jasnog ili očekivanog odgovora. Osim toga, sankcije mogu biti iskorištene i od strane režima kao konačni dokaz nekakve „zavjere“, te poslužiti za galvaniziranje šire političke scene od uskog kruga oko režima na pitanjima „zajedničkih nacionalnih crvenih linija“.

Uglavnom „muka živa“, prijete sankcije, studenti izašli na ulice...

Ali igrala se rizična igra, pa ni njen kraj ne može biti drugačiji, nego - RIZIČAN!

Sankcijama ću te gađat' moja mala!