Smrt kralja arabeske Ferdia Tayfura na samom početku ove godine je ujedinila Tursku kako to samo može gubitak univerzalno voljene i poštovane javne ličnosti jedne zemlje. Izrazi saučešća i tuge su dolazili sa svih strana, iz svih segmenta društva, običnog svijeta, umjetnika i političara. Bila je to negacije polarizacije društva o kojoj strani mediji toliko vole da pišu.
Ko je bio Ferdi Tayfur?
Pjevač, kompozitor, tekstopisac, filmski režiser i glumac Ferdi Tayfur rođen je u Adani 15. novembra 1945. godine kao dijete siromašne, ali časne porodice. Otac, koji je volio film i zbog toga dao sinu ime poznatog izvođača sinhronizacije Ferdia Tayfura, je ubijen kada je Ferdi imao svega pet i po godina. Događaj koji ne samo da je ostavio trajni ožiljak na Ferdievoj duši nego i promjenio trajektoriju života. Naime, otac je želio da Ferdi stekne dobro obrazovanje, ali poslije njegove smrti okolnosti to nisu dozvoljavale. Ferdi je radio je kao šegrt u prodavnici slatkiša njegovog očuha. Neko vrijeme je radio na farmi kukuruza Sakıpa Sabancıja u Ceyhanu (Sabancı je jedna od najbogatijih porodica u Turskoj), zatim kao čajdžija u Konyi.
- Iza mene su bolovi i iskustva. Radio sam kao farmer i sluga - rekao je u intervjuu dnevniku Posta 2017, dodavši da nije nikada zaboravio odakle je došao.
Ni put do slave nije se desio naglo, između pjevanja na svadbama do konačnog uspeha bila su tri pokušuja da započne karijeru pjevača u Istanbulu. Prvi uspjesi su došli 1973/74, a publika mu je konačno stavila “epolete zvijezde na ramena” 1977. Izdao je preko 30 albuma, od koji su devet zlatni, igrao u više od 30 filmova i osnovao svoju diskografsku kuću.
Godine 2010. preživio je moždani udar.
- Kada sam imao paralizu lica, izgubio sam želju da pjevam. Došlo je do promjena u mojoj glasovnoj strukturi zbog moždanog udara. Više nemam istu radost kao prije. Moraš da se osjećaš dobro da pjevaš. Kada radosti nema, nema ni riječi ni muzike - rekao je u pomenutom intervjuu.
- Mogu da pjevam, ali nema starog zadovoljstva ili uživanja.
Deset godina kasnije zatajili su mu bubrezi, a njegov sin Timur, rođen 1965. u vanbračnoj vezi, donirao je ocu jedan od svojih bubrega.
Preselio je 2. januara 2025. u bolnici u Antalyi, usled postoperativnih komplikacija u svojoj 79. godini.
Ferdi Tayfur, Orhan Gencebay, Muslüm Gürses i İbrahim Tatlıses su megazvijezde koje su dominirale turskom muzičkom scenom od sedamdesetih do devedesetih godina prošlog vijeka. Sva četvorica su ostavila neizbrisiv trag ne samo u muzici i filmu, nego i u turskom društvu. Na žalost, od te četvorke u životu su Orhan Gencebay i İbrahim Tatlıses. Muslüm Gürses je preselio 2013. u svojoj 59. godini.
Da bi se razumio pomenuti utjecaj na društvo mora se malo vratiti u historiju. Vlasti mlade republike nastale kao rezultat oslobodilačkog rata i ujedno revolucije (1919. – 1923.), kao i sve revolucionarne vlasti, su željele stvaranje novog čovjeka i novog društva. Mnoge od, na Zapadu toliko slavljenih, reformi iz tog doba je u suštini bilo brutalno sječenje korijena na kome je dotadašnje društvo počivalo.
Taj obimni društveni inženjering je podrazumijevao reorijentaciju ka Zapadu, zapravo u izvjesnom smislu posvađanost sa sopstvenom geografijom, kulturom i tradicijom. Svaki aspekt života je bio podvrgnut modernizaciji kako je ona shvatana, pa i muzika. Godine 1934. donesen je zakon po kome je bilo zabranjeno emitovati narodnu i/ili tradicionalnu muziku na radiju. Emitovala se isključivo zapadna klasična muzika.
O tom svojevrsnom kultur-fašizmu fimski reditelj Sinan Çetin je 2008. snimio kratki (6 minuta) igrani film pun gorko-slatkog humora. "Budi srećan! To je naredba!" (Mutlu Ol! Bu Bir Emirdir!) se otvara idiličnom zimskom slikom sela i natpisom "2. novembar 1934. jedno selo u Anadoliji". Od početka se čuje narodna muzika, a prije nego se iz eksterijera pređe u enterijer preko ekrana ide tekst: "Tih godina, Vlada Republike Turske je zabranila puštanje turske muzike na radiju. Njen cilj je bio popularizacija zapadne muzike. Mlada republika je htjela učvrstiti društvo presađivanjem zapadne kulture na mjesto turske kulture."
U kući grupa ljudi i žena uživa i pjeva uz svirku dva saza i dva defa. Odjednom ih grupa žandarma prekida u tome sa sve uperenim puškama. U blago nadrealnom dijalogu žandarmi ih obavještavaju da je "to pjevanje tako sjedećki, narodnih pjesama zabranjeno". "Od danas uvečer alaturka muzika se skida sa radio programa. Od sada se sviraju samo zapadni kompozitori. Od sada ćemo biti zapadni, moderni i sretni." Zatim "čitaju" spisak imena dozvoljenih kompozitora.
U šest minuta Sinan Çetin je razbio kultur-fašizam
Budući da su sami neupoznati sa tim čudnim stranim imenima to čitanje je smijehotresno pa tako na primjer Johann Sebastian Bach ispadne Žoan Sebatin Boš. Slijedi još malo vakele o tome kako "ćemo biti zapadni, moderni i sretni", a jedan od žandarma insistira na sreći i pita zašto ne pokazuju sreću da li se to suprotstavljaju državi. Drugi, kako bi smanjio tenziju vikne "Mozart! Svirajte Mozarta!" Na to, svirač saza kaže "dobro, evo Mozarta" i krene da svira Mozartovu 40. simfoniju. E sad, na sazu i Mozart zvuči "orijentalno" i žandarmi su u potpunom zbunu, ne zvuči im (dovoljno) zapadno.
Traže nešto drugo, majstor na sazu (koji namjerno likom podsjeća na mladog Orhana Gencebaya) krene Brahmsov Mađarski ples br. 5. Žandarmi su u potpunoj konfuziji jedan kaže "ako je ovo zapadno zašto mi se toliko dopada", traže Bethovena. Sviranju Ode radosti su se pridružili i defovi, a krenulo je i pjevanje, doduše ne riječi Friedricha Schillera, nego Düriye Keskina, muzičara i pjesnika sa početka dvadesetog vijeka. U jednom momentu muzika se okrene u potpunu arabesku, žandarmi koji su do tada samo cupkali odbace puške i počnu da igraju. Prije odjavne špice pojavi se tekst: "Politička vlast koja zabranjuje narodnu muziku, kulturu i stil života uvijek upada u čudnu poziciju pred životom."
U šest minuta Sinan Çetin je razbio kultur-fašizam, autošovinizam, pokondirenost filmskom vinjetom koja izaziva smjeh i suze istovremeno. U kontekstu činjenice da je Oda radosti himna EU, Çetinovo ruganje je višeslojno i nadasve univerzalno, o univerzalnosti muzike da ne pričamo.
Çetin je iskarikirao zeitgeist pretjeravši, zabrana se odnosila samo na emitovanje na radiju. No, svi u Turskoj znaju da legendarni slijepi pjesnik, pjevač i majstor saza Âşık Veysel (1894. – 1973.) zbog pohabane seljačke odjeće, konicidentalno baš te 1934, godine, nije bio pušten u ankarski bazar, kao i o velikom broju njegovih instrumenata uništenih od žandarma.
Zabrana emitovanja narodne muzike je trajala do 1949. Međutim, to ne znači da se na tu vrstu muzike, naročito arabeske u elitnim urbanim krugovima gledalo blagonaklono. Naprotiv, izraz arabeska je dugo imao pežorativno značenje. Otvaranje ka tradiciji je išlo sporo.
Uspjeh arabeske i narodne muzike
Uspjeh Tayfura i Gencebaya sa arabeskama, te Gürsesa i Tatlısesa sa narodnom muzikom se dešavaju nakon i tokom velike migracije ruralnog stanovništva u gradove. U neku ruku, to je (polu)dokaz teze historičara Hugha Poultona iz knjige "Cilindar, sivi vuk i polumjesec" (Top Hat, Gray Wolf and Crescent, New York University Press, 1997) da dok je "revolucija svakako je širila ideje do velikih slojeva gradskog stanovništva, one nisu prodrle u cijelo društvo. To je omogućilo velikim dijelovima stanovništva nastaviti koristiti druge kriterije za samoidentifikaciju," odnosno "revolucija, uprkos nekim tvrdnjama o suprotnom, bila je u suštini urbana i nije prodirala do sela."
Zašto kažem "poludokaz"? Zato što se Ferdi Tayfur ne bi saglasio sa tom idejom. U pomenutom intervjuu on je rekao "Svi u Turskoj su arabeska. Životi su arabeske. Tri ili pet porodica, visoko društvo. Pogledajte njihove korijene, odakle su došli? Država je vjerovala u njihove očeve i dala im izgraditi radionice i fabrike. Ukratko: Arabeska nam je u krvi."
Komemoracija i dženaza 4. januara to potvrđuju.
Ima izvjesne gorke ironije, koju je primjetila spisateljica Elif Key pišući eulogiju za BBC-Türkçe da je komemoracija Tayfuru održana u Kulturnom centru Atatürk (Atatürk Kültür Merkezi – AKM) u Istanbulu "gdje nije mogao da nastupi ni jedan dan", zato što je AKM bastion te manjinske elitističke kulture.
Međutim, upravo u tome je bilo čudo tog događaja, jer su kapije centra za tu priliku bile širom otvorene da prime sve segmente društva, bogate i siromašne, mlade i stare. Bilo je na komemoraciji i kasnije dženazi svijeta iz svih krajeva Turske i Evrope. U direktnom prijenosu, a većina informativnih kanala je prenosila, su intevjuisani mnogi – djevojka koja je došla iz Belgije, bračni par iz Iskenderuna (zato što je jedna Ferdieva pjesma zaslužna za njihov brak), čovjek iz Njemačke, žena iz Trabzona itd.
Orhan Gencebay je došao uprkos temperaturi od 39º, a İbrahim Tatlıses u invalidskim kolicima. To je bila demonstracija međusobnog poštovanja koje je uvijek među njima postojalo. Istina, fanovi su se dijelili na "Orhandžije" i "Ferdidžije" što bi bio turski ekvivalent Beatles v.s. Rollingstons, što njih zapravo nikad nije doticalo.
Javnost prvi put vidjela kako izgledaju njegova djeca
I nije bilo razloga za rivalstvo. Haluk Çobanoğlu, autor monografije Arabesque, je rekao za BBC-Türkçe:
Ferdi Tayfur je bio jedan od dva oca arabeske muzike. Dok je muzika Orhana Gencebaya bila više filozofska, Ferdi Tayfur je imao prizemniju publiku.
Dugo nakon završene komemoracije u holu AKM-a su se pjevale Tayfurove pjesme, a riječi pjesama su znala i djeca rođena decenijama nakon njihovog nastanka. Te pjesme najčešće su izražavale teme ljubavi, slomljenog srca, čežnje i nostalgije, duboko rezonirajući i kod današnje publike. Po sopstvenim riječima Ferdi Tayfur je bio apolitičan i to je možda jedan od razloga univerzalne javno isticane žalosti.
Međutim, muzički pisac i urednik Derya Bengi se ne bi saglasila sa tim:
- On je postao istaknut u drugoj polovini 70-ih usred političkih previranja. Nije imao drugo oružje osim svog hrapavog glasa i njegovih 'ooofs'. Pjesma "Yadeller" (jedna od, ako ne i najpopularnija njegova pjesma) dobro predstavlja ovaj rani period: On uzdiše skoro minut, a onda konačno kaže 'još uf'. Nepoznato je da li je "Sen de mi Leyla" (Zar i ti Leyla) iz 1983. obična ljubavna pjesma ili protest protiv tipa osobe koja se transformirala i izgubila svoje vrijednosti nakon 12. septembra.
Podsjećanja radi 12. septembra 1980. je izvršen krvavi vojni puč, za koji mnogi smatraju da je bitno promjenio društvo, piše STAV.BA.
Kad smo kod promjene društva, prosto zvuči nevjerovatno da je u doba celebrity kulture (kulture slavnih), koja je u Turskoj kao i svuda dominantni dio opće kulture, javnost prvi put vidjela kako izgledaju djeca Ferdia Tayfura – petoro djece iz četiri različite veze – tek nakon njegove smrti (sa izuzetkom kćerke Tuğçe Tayfur, koja je i sama pjevačica). To govori puno o njemu i razlici između današnjih slavnih koji bi i "unutrašnje organe pokazali javnosti" kako reče novinar Nedim Şener, pričajući o vremenu u kome se Tayfur penjao zvjezdanim stazama.
Iako su tuga i nostalgija preovladavale tih dana sve u vezi ispraćaja kralja arabeske su pozitivni znaci. Znaci liječenja društva, znaci da je ta toliko izvikana "polarizacija" samo površinska, te da, što bi rekao Ferdi, u svačijim venama teku arabeske.
