Sramno! Iako imamo dovoljno novca, vlast radije čeka na sadaku

Krizna situacija uzrokovana nevremenom, bujicama, klizištima i poplavama u kojoj ima ljudskih žrtava predstavlja jednu od najvećih posljednjih desetljeća u Bosni i Hercegovini.

Porodicama koje su izgubile svoje članove niko nikada ne može nadomjestiti gubitak. To je tragedija o kojoj se ne raspravlja i ne piše. Njima životi više nikada neće biti isti. S njima valja najiskrenije suosjećati.

Oni koji su ostali bez svojih kuća, imovine, svega u šta su ulagali desetljećima, zbog čega su štedjeli, čime su se ponosili, tužni su i neutješni. Njihov gubitak je ogroman. Pred njihovim očima je, u samo jednoj noći, nestao dio njihovih života. Ni njima životi neće biti isti. Jer nije nestala samo materijalna imovina, s njom su nestale i uspomene. Svi smo obavezni pomoći.

Ovo, dakle, nije analiza u čijem su centru nastradali i njihova imovina. Takvi gubici ne mogu se namiriti. Ovo je analiza s brojnim pitanjima baš zbog njih.

S druge strane, sve što se desilo u Jablanici, Konjicu, Fojnici, Kiseljaku i Kreševu za državu, institucije sistema moralo bi predstavljati lokalizovanu krizu manjeg obima s lahko nadoknadivom materijalnom štetom. Naravno, ovakav odnos i definisanje problema ne mogu imati lokalne zajednice, jer raspolažu skromnim resursima, pa se na njih iznesena tvrdnja i ne odnosi. One daju sve od sebe.

Zašto, ipak, vlast na višim nivoima govori o ovoj situaciji uz nepotrebno i preuveličano dramatizovanje umjesto da djeluje i govori tako da ulijeva sigurnost i vraća nadu? Odgovor je - zato što krizu ili vidi ili želi predstaviti većom nego zaista jeste. A zašto to radi?

Dva su moguća razloga:

- nekompetentnost za adekvatnu reakciju ili

- predumišljaj da se na krizi profitira u finansijskom ili političkom smislu.

Još jednom napominjem da ne analiziramo broj žrtava, njihove porodice i lične gubitke i emocije. Svaki pokušaj spinovanja ove analize u smjeru nerazumijevanja ili nipodaštavanja te vrste gubitka potvrdio bi iznesene tvrdnje.
Poredajmo stvari kakve zaista jesu. Na početku pokušajte sebi odgovoriti na pitanje šta je vlast, izuzev lokalne, uradila i šta radi na saniranju i namirivanju štete? Fotografisanje i tužne priče od kojih nema koristi... ne računaju se.

Ne postoji krizni štab koji bi koordinirao upravljanjem u ovoj kriznoj situaciji.

Ne postoji adresa za komunikaciju o potrebama na pogođenim područjima.

Nema predstavljenih mjera i radnji koje se planski i sistematično provode na terenu. Na terenu su entuzijasti i dobri ljudi. Osim lokalnog stanovništva, niko ih ne dočekuje, ne organizuje i ne usmjerava.

Na lokacijama pogođenim nevremenom trenutno se nalaze deseci građevinskih i radnih mašina koje su donacija domaćih ili privrednika iz zemalja okruženja. Gorivo za ove mašine donirao je opet domaći privrednik.

Federalna vlast nije, iako je mogla, sklopiti sporazume s izvođačima radova na Koridoru 5C i od prvog dana na pogođenim područjima imati nekoliko stotina ili hiljadu radnih mašina. Zašto to nije uradila?

Pumpe za vodu, agregate kao i potreban alat doniraju ili ne naplaćuju korištenje pojedinci i kompanije, humanitarne organizacije...

Voda, higijenske potrepštine, odjeća, vreće za spavanje... donirani su.

Vlast upravlja robnim rezervama. Zašto se ne upotrijebe, zašto plaćamo nabavku i skladištenje roba? Samo radi javnih nabavki?!

Smještaj unesrećenima osigurale su komšije, rodbina ili lokalni hotelijeri. Hranu svima osiguravaju humanitarne organizacije.

Svakodnevno, u različitim lokalnim zajednicama, stotine volontera su na terenu, izvršavaju radne zadatke. A posla je mnogo. U neka sela samo rijetki stižu da pomognu. Spremamo li se za rat? Zašto na terenu nisu, ako je potrebno, hiljade vojnika umjesto što dane provode dosađujući se u kasarnama? Mogu li barem dopustiti da pomognu oni koji žele, a bile bi ih stotine?

Šta je od pobrojanog organizovala i šta plaća država, odnosno, prije svih, federalna vlast?

Većina humanitarnih organizacija pokrenula je akcije sakupljanja novca i potrepština. Građani, i najsiromašniji, pozivaju se da doniraju po 2 KM, a od svake se naplaćuje porez. Već su prikupljeni miliona maraka i šleperi pomoći. Zemlje regije i prijateljske zemlje najavile su pomoć vrijednu nekoliko desetaka miliona eura.

Turska šalje 60 privremenih montažnih kuća.

Izgradnju, obnovu i opremanje kuća u Buturović-Polju osigurat će Islamska zajednica, „Merhamet“ i TIKA. Slično će biti i na drugim lokacijama. Domaći privrednik izgradit će dva mosta…

Šta radi federalna vlast, šta je njen trošak? Izgradnja i opremanje kuće košta 150-200.000 KM, dakle, 100 kuća košta do dvadeset miliona maraka. Nemamo taj novac? Naravno da imamo. Zašto, onda, prosimo i čekamo donacije?

Svaki mjesec poslodavci u federalni budžet uplate namjenska sredstva u višemilionskom iznosu. To su sredstva namijenjena „zaštiti od prirodnih nepogoda“. Za posljednjih desetak godina uplaćeno je više od 350 miliona maraka! Ova sredstva očito nisu utrošena za zaštitu. Gdje su, zašto se ne troše barem sada za sanaciju šteta?

Federacija ima dovoljno novca koji su uplatili građani, radnici, privrednici. Zašto, onda, posljednjih dana stižu donacije iz kantona koje su zaobišle nepogode, zašto pogođenim sredinama sredstva doniraju druge lokalne zajednice? Solidarnost je potrebna, ali općine koje je zadesila katastrofa su u nuždi moliti za pomoć. Zašto se vlast u Federaciji pretvara da je mrtva? Čeka i raduje se donacijama?

Ovo nije 2014. godina. Štete nisu nastale u gotovo svim sredinama u Bosni i Hercegovini. Sada imamo samo lokalitete u 5-6 općina koje su stradale. Oštećeni su dijelovi putne i željezničke infrastrukture, nekoliko desetaka kuća i drugih objekata. Ako to nismo u stanju popraviti bez humanitarnih akcija i moljakanja za pomoć, onda nam vlast i ne treba, oslonit ćemo se na humanitarne organizacije i solidarnost.

Ako je vlast nekompetentna, nekapacitirana, nesposobna odgovoriti izazovima u ovako ograničenim krizama, onda smo svi mi u mnogo većem problemu od trenutnog.

Ali, ako vlast šuti i gleda kako njen posao rade drugi, čekajući donacije, kako bi sredstva iz budžeta mogla preusmjeriti tamo gdje više voli ili kako bi se pogodovalo „skretničarima“ donacija, onda je to zloba i mafijaško promišljanje koje prevazilazi sve dosad doživljeno i viđeno.

Kako god bilo, tužilaštva, ako i za njih važe imalo drugačija pravila od onih koja slijede vlasti, imaju mnogo više posla od ispitivanja okolnosti (ne)rada i postojanja kamenoloma iznad Donje Jablanice.

Tekst je vlastito mišljenje i ne odražava nužno urednički stav Hayata.