Je li to čovjek, je li moguće da su ljudi bili spremni učiniti toliko veliko zlo, bili spremni uništiti i zatrati trag onima koji imaju samo drugačije ime, vjeru i tradiciju. Ali, što je još tužnije, da danas isti takvi nastavljaju negirati zlo učinjeno u ime besmisla, čime se žrtva ubija drugi put.
Svi mi tu stvarnost ne samo da nosimo u svojim dušama i ona nam pritiska pamćenje, nego zbog toga što istu strepnju, užas i bespomoćnost koju smo osjećali kada smo bili istrebljivani, osjećamo i danas, jer su bespravlje, progoni i prijetnje i dalje realnost našeg položaja i naše svakodnevnice.
Mi inadalje iskopavamo leševe bližnjih, kopamo ih u spomen-groblja, trpimo nasilja, još nam se otima imovima, zbog čega se užasa Srebrenice ne sjećamo samo onda kada kompletiraju ostatke nekog od naših najbližih za koje svi znaju gdje su se nalazili, ali niko to neće da kaže, pa je taj užas naša svakodnevnica zbog još neizvršene pravde, apsolutnog manjka prava i stalnih prijetnji za budućnost naše djece kojoj negdje ne dopuštaju učenje maternjeg jezika ili ga stalno omalovažavaju.
O svemu se uporno šuti, a pogotovo da je genocid u Srebrenici samo dio prakse istrebljivanja Bošnjaka koji uporno i sistematski, kako je to zločinac Mladić izrekao, oni Srbima duguju još od 1804. godine, pa im Srbi vraćaju dug u ponovnim i sve silovitije provođenim progonima na temelju lažne tvrdnje da je Bosna samo srpska zemlja, da su Bošnjaci iskonski neprijatelji Srba koji ugrožavaju srpstvo i da su svi zločini i žrtve opravdani u cilju ostvarivanja sna o Velikoj Srbiji u kojoj će Srbi živjeti sami i u apsolutnoj sigurnosti.
Mi smo svjesni da je u ovaj genocid u BiH i Srebrenici dio srpske nacionalne ideologije i politike kojih se još niko nije dosljedno i radikalno odrekao, a uz to da i ovaj, kao i svi prethodni genocidi i zločini nad Bošnjacima, nisu nikada bili osuđeni od strane srpske javnosti, kao što nije osuđen ni ovaj posljednji, koji je cijeli svijet osudio...
Dvadesetdevet godina od genocida koji je počinjen u Srebrenici, umjesto nade o trajnom miru, nažalost, evo, stojimo pred strahom od trećeg svjetskog rata za koje neki tvrde da je već počeo. Stojimo pred novim srebrenicama koje se pred očima svijeta upravo odigravaju.
Priča o Srebrenici ne treba biti ispričana samo zbog Srebrenice. Čak ni zbog žrtava. Preživjeli Srebreničani ionako znaju sve krugove pakla kroz koje su prošli od 1992. godine do tog 11. jula 1995. godine, kada se krvolok Ratko Mladić došao „svetiti Turcima“.
Prošlo je hiljade, hiljade dana, ali Srebrenica i dalje priča o Srebrenici. Taj grad u kojem danas, kako je nekada govorio rahmetli akademik Abdulah Sidran „ni mrtvo ni živo, boraviti ne može“, jeste sjećanje i na Sarajevo, Prijedor, Višegrad, Foču, Zvornik, Bijeljinu, Mostar, Ahmiće, Gornji Vakuf, Prozor, Supni Dol, Soviće... Ali, jednako, to je priča i o Kazanima, o Trusini, Grabovici... I svim onim mjestima gdje su ubijani nedužni.
Priča o 29. godišnjici genocida u Srebrenici ne zaziva osvetu, jer „osveta pokreće lanac zla koji nema kraja“. Ne zaziva mržnju, jer u Srebrenici ona nikad nije stanovala. Ova 8.372 imena ubijenih Srebreničana dokaz je da su do kojih visina pogrešne ideologije, užasni historijski koncepti te ljudi (jesu li?) na pogrešnim pozicijama i u pogrešno vrijeme mogu uzdići zlo.
Srebrenica je potrebna nama. Sjećanje na Srebrenicu neophodno je zbog svih nas na prostorima zapadnog Balkana da bismo konačno pokušali liječiti rane, smiriti duhove užasa koji nikako da stane te da se tek onda okrenemo – nadamo se – sretnijoj budućnosti ovdje. Važno je sjećanje na Srebrenicu zbog te nade da još dobrih ljudi ima i da shvataju ove vapaje kako ovo ludilo jednom mora da stane.
A, je li zlo pobijeđeno?
Iako se ponekad bojimo priznati – zlo fašizma svih boja i dalje ovdje stanuje, zlo nije savladano i može se ponoviti. Potreba predsjednika RS Milorada Dodika da prijeti i vrišti do svemira, iako će se sam pohvaliti da nije učestvovao u zločinima za vrijeme agresije, to najbolje dokazuje. Dokazuju i ovi bjesomučni pokušaji države Srbije da negira genocid i pored usvojene Rezolucije. A, nije li, kako reče Janja Beč – Neumann, upravo negiranje genocida, preduvjet za nove zločine.
Da, jedina stvar koja je potrebna za pobjedu zla jeste da dobri ljudi ne čine ništa (Edmund Burke). Ali, ono može i mora biti pobijeđeno. Zato nam danas treba i Diogen iz Sinope, a i onaj (dobri) čovjek kojeg je „tražio svijećom“.