Kako je moguće da se u 2025. godini, usred glavnog grada jedne evropske zemlje, dogodi epidemija bolesti koja se preventivno suzbija još od prošlog stoljeća? Odgovor je jednostavan, ali i porazan: sistem je zakazao – opet.
Zavod navodi da je tokom 22. maja na Klinici za infektivne bolesti pregledano pet pacijenata s kliničkom slikom koja ukazuje na leptospirozu, dok ih je dan ranije bilo čak trinaest. Iako još uvijek nema potvrde za sve, tendencija je očita – infekcija se širi, a informacije cure sporo, u saopćenjima punim birokratskih fraza i obećanjima o "sutrašnjem" ažuriranju podataka.
U međuvremenu, građani Sarajeva su, doslovno, ostavljeni da hodaju kroz smeće – a možda i bolest. Jer ono što je isplivalo nakon proglašenja epidemije daleko je opasnije od same bakterije: izostanak deratizacije u posljednje dvije godine. Dvije godine! A razlog? Tenderi i žalbe.
Administrativni ping-pong između nivoa vlasti doveo je do toga da se osnovne preventivne mjere protiv zaraznih bolesti nisu provodile. I to u sredini koja se već godinama bori s neadekvatnim upravljanjem otpadom, pretrpanim kontejnerima i štakorima koji su postali gotovo svakodnevni prizor u pojedinim naseljima.
Tužilaštvo KS je, po službenoj dužnosti, formiralo predmet. No, da li će istraga uopće zahvatiti suštinu problema – a to je sistemska neodgovornost i hronično odsustvo kriznog planiranja? Jer, ako je zakonski propisana deratizacija izostala samo mjesec dana – to je već alarm. Kada to potraje dvije godine, to je katastrofa. A ako ni tada nema reakcije, to je sramota
Ministarstvo zdravstva KS tvrdi da “prati situaciju”. Prati – ali očito izdaleka. Jer pravo pitanje glasi: zašto je bilo potrebno da se bolest proširi da bi se “formirao predmet”, da bi se aktivirala komunikacija, da bi se obećala infografika?
Ova epidemija nije samo zdravstveni, nego i moralni poraz kantonalne administracije. Ona pokazuje da su strategije prevencije bolesti možda napisane, ali su arhivirane. Da dokumenti postoje, ali ih niko ne čita. I da sistem u kojem tender ima veću snagu od zdravlja građana – nije sistem, već fikcija.
Građani Sarajeva imaju pravo znati ko je odgovoran. I imaju pravo zahtijevati promjene koje neće dolaziti tek kad neko oboli – ili umre. Jer sve dok se upravljanje javnim zdravljem bude svodilo na gasenje požara – po cijenu tuđih života – epidemije poput ove neće biti izuzetak, nego pravilo.
Nesavjesni građani također imaju svoj dio odgovornosti – ali bez sistema kontrole, edukacije i kažnjavanja, sve ostaje u domenu moralnih apela. Sarajevu ne trebaju samo čistači ulica, već i čistač politike. Jer sve dok se u ovom gradu ne zna "ko kosi, a ko vodu nosi", zaraza će dolaziti, a odgovorni će – kao i uvijek – prvo šutjeti, pa tek onda gasiti požar.
A kad požar izgori cijelo naselje – tad peru ruke. I to sapunom kojeg nema ni u javnim toaletima.
Dok se kantonalne institucije premišljaju, leptospiroza ne čeka. A Sarajevo – ponovo plaća cijenu tuđe neodgovornosti.
