Rukovodstvo BiH je imalo pred sobom tešku odgovoru zadaću da ubijedi rukovodstvo Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije (NOP) da Bosna i Hercegovina treba da ima isti federalni status kao i sve druge zemlje koje su činile jugoslovensku federaciju i da ne dolazi u obzir ustavna konstrukcija prema kojoj bi Bosna i Hercegovina bila srpska ili hrvatska autonomna pokrajina, odnosno autonomna oblast vezana za ustanove jugoslovenske federacije.
Piše: Akademik Adamir Jerković
Jednoglasan stav
Razgovori oko budućeg državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine vođeni su početkom novembra 1943. godine. Sačinjen je i nacrt dokumenta koji je podijeljen članovima bh. delegacije. Visoki funkcioneri CKKPJ Moša Pijade, Sreten Žujović i Milovan Đilas smatrali su da BiH ne može imati federalni status, već da treba biti autonomna pokrajina, a nikako federalna jedinica. Kazali su da ne postoji bosansko-hercegovačka nacija i da je republika nacionalna kategorija. Pri tome su izrazili sumnju o muslimanima kao naciji. Oni su izrazili sumnju da bi se čak i u socijalizmu muslimani mogli razviti kao nacija. Zbog toga su smatrali da Bosna i Hercegovina ne može imati federalni status. Sa suprotnim stavom koji je izrazio Pokrajinski komitet KPJ za BiH saglasio se i jedan od najbližih Titovih saboraca Edvard Kardelj. Delegacija BiH u kojoj su bili predstavnici svih njenih naroda imala je jednoglasan stav: "Bosna i Hercegovina nije nacionalno homogena zemlja, ali ona ona vijekovima postoji kao ekonomsko- historijska cjelina, sa svojim složenim društveno-političkim problemima." Smatrali su da BiH treba samostalno da rješava svoje probleme kao ravnopravna federalna jedinica u jugoslovenskoj federaciji. Na taj način bi se preduprijedio svaki mogući srpsko-hrvatski konflikt i to bi bilo bolje nego pridodavanje bosanskohercegovačke teritorije Srbiji, Hrvatskoj ili dijelova Crnoj Gori. Bosanski predstavnici su odbijali ovakva srpsko-hrvatska nagađanja oko svog budućeg statusa. Oni nisu prihvatili ni stav da Bosna i Hercegovina bude direktno povezana sa saveznom državom sa nešto manjim pravima nego što imaju ostale fede ralne jedinice.
Partijski funkcioneri iz BiH Hasan Brkić, Avdo Humo, Osman Karabegović i Rodoljub Čolaković svjedočili su kasnije da je pitanje statusa Bosne Hercegovine postavljeno i razriješeno poslije Titovog susreta s članovima Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu (PK KPJ za BiH) u vezi sa iznijetom inicijativom za sazivanje "bosanske skupštine". Nakon četveročasovnog debatiranja Tito, koji se nije uopće dvoumio, presudio je da Bosna i Hercegovina mora biti ravnopravna federalna jedinica u jugoslovenskoj federaciji. Zaključeno je da bi koncept prisajedinjavanja Bosne i Hercegovine susjednim federalnim jedinicama bio poguban za muslimane, kojima jednostavno treba dati priliku da se slobodno nacionalno razvijaju. Epilog je bio da je savezna država izgrađena na federativnom principu uzimanjem dva kriterijuma, nacionalnog i regionalnog, dakle sa pet naroda i šest zemalja: Slovenijom, Hrvatskom, Srbi jom, Crnom Gorom, Makedonijom i Bosnom i Hercegovinom, koja je ušla po regionalnom kriterijumu.
Na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH- a izabrano je 58 članova AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslo- bođenja Jugoslavije) i njihova 42 zamjenika. Oni su se već za tri dana, 29. i 30.11.1943. godine, u susjednom gradu Jajcu, zajedno sa delegatima iz drugih područja Jugoslavije, opredijelili za konačno uređenje Jugoslavije kao federacije ravnopravnih članica i naroda, čime je potvrden i status Bosne i Hercegovine naveden u rezoluciji ZAVNOBiH-a.
Napredan dokument
Svakako da je u vezi sa prvim zasjedanjem bilo II zasjedanje ZAVNO- BiH-a u Sanskom Mostu, koje je odr- žano godinu docnije (1. jula). Na njemu je usvojena Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine. Ovo je bio veoma napredan dokument koji je nastao tri godine prije Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i ima istu vrijednost. Revolucionari koji su napisali Deklaraciju kasnije se nisu dosljedno držali njenog slova. Ipak, usvojeni dokumenti bili su itekako važni za dalju izgradnju državnosti Bosne i Hercegovine. ZAVNOBiH je pretvoren u najviše zakonodavno-izvršno predstavničko tijelo, postao je najviši organ državne vlasti i bio je jedini predstavnik narodnog suvereniteta. Posebno je značajno što je ZAVNOBIH na svom zasjedanju u Sanskom Mostu proglasio Bosnu i Hercegovinu federalnom jedinicom Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ).
Nakon II zasjedanja ZAVNOBIH-a intenzivirana je izgradnja bosansko-hercegovačke državnosti, koja je svoju afirmaciju doživjela u oslobođenom Sarajevu. Na III zasjedanju u oslobođenom Sarajevu 26. aprila 1945. ZAVNOBiH je prerastao u Narodnu skupštinu federalne Bosne i Hercegovine, kao najviši zakonodavni i predstavnički organ naroda. Formirana je Vlada Bosne i Hercegovine, kao najviši izvršni organ vlasti. Kroz formiranje skupštine i vlade i ustanovljavanjem narodnih odbora kao teritorijalnih organa vlasti, federalna BiH dobila je svoju potpunu organizaciju unutar savezne države.
