Književnik Zlatko Topčić, sin pisca Zaima Topčića, rodio se u Sarajevu 30. aprila 1955. godine. S početka svoje književne i karijere scenariste pisao je kriminalističke romane i novele, danas je iza njega 11 romana, drame, zbirke priča, scenariji za filmove i teatarske komade. Dobitnik je brojnih nagrada, između ostalih, i nagrade Stava “25. novembar” za roman “28. 6. 1914.”

Topčić je do početka Opsade živio u sarajevskom naselju Grbavica. Ondje je zatočen, baš poput svog oca, koji je pola stoljeća ranije odveden u ustaški logor Jasenovac. Srećom, preživjet će pakao Grbavice i preći u slobodni dio Sarajeva. Nakon što je razmijenjen, na nagovor Gradimira Gojera, napisao je dramu Kulin ban, koja je premijerno izvedena 16. marta 1995. godine u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

“Kulin ban funkcionira kao jedan globalni san u kojem se prepliću sadašnjost i daleka prošlost, moguće i nemoguće, san i java, bez jasne i pouzdane granice gdje završava jedno a počinje drugo. Radnja se odvija 1203. godine na Bilinom polju, u jednom od bezbrojnih kritičnih historijskih momenata zemlje Bosne, kritičnih na način koji je dio njene sudbine”, objašnjavao je Topčić u Oslobođenju te 1995. godine o čemu govori njegov Kulin i nastavio: “Bizant sa istoka, Emerik sa sjevera, papa sa zapada: Bosna u dvostrukim žicama, sama, ali svoja. Bogumili između pravoslavlja i katoličanstva. Situacija nam je odnekud poznata, zar nije? Drama tretira problem tzv. abjuracije (prevjeravanja) kada Kulin ban samo formalno prihvata učenje Rimske crkve i odriče se bogumilske hereze, birajući između rata i mira, između života i smrti. Pa, ipak drama, prava drama, ako to ona jeste, događa se uvijek u ljudima i među ljudima, a svi veliki i mali historijski događaji samo su ambijent u kojem se ona odvija, samo su kulisa jednoj nježnoj ljubavnoj priči i onoj, manje blagoj, koja nam se, kao usud, uvlači u živote samim našim rođenjem, kao kletva ili nasljedna bolest.”

Zlatko Topčić kasnije će napisati i tekst Zemljo Kulinova, svoj prijedlog teksta himne Bosne i Hercegovine, a danas, skoro tri decenije kasnije, za Stav govori o razlozima zbog kojih je napisao dramu Kulin, premijerno izvedenu u zeničkom pozorištu, nekoliko stotina metara udaljenom od Bilinog polja.

“Ja sam opsesivno vezan za dvije teme koje obilježavaju moje stvaralaštvo – to je ta bosanska medijevala i to je rat protiv Bosne (1992–1995). Moj otac Zaim Topčić je 1972. napisao Zemlju heretika, izvrstan historijski roman o Stjepanu II Kotromaniću, tako da sam od rane mladosti upoznavao taj čudesni svijet srednjovjekovne Bosne.

Moja drama Kulin ban prvo je bila radiodrama s kojom sam pobijedio na anonimnom konkursu Radija Sarajevo 1989. godine, napisana povodom osam stoljeća čuvene Povelje, zatim sam je adaptirao za teatar i uz pomoć generala Jove Divjaka dostavio je ratne 1995. u Bosansko narodno pozorište Zenica, gdje je i bila praizvedba. Vratio sam se tom tekstu nedavno i po njegovim motivima napisao scenarij za igrani film Zorobabelov sin.

Riječ je o jednom od presudnih događaja u historiji Bosne i takozvanoj 'abjuraciji' na Bilinom polju 1203. godine, gdje se Kulin ban prijetvorno odriče hereze pred papinim izaslanikom Ivanom de Casamarisom kako bi izbjegao rat i Emerikov mač, a zapravo tek poslije tog događaja dolazi do punog procvata hereze i Crkve bosanske.

Oduvijek je Bosna imala te neke tri vjerske komponente – ove ili one – i bila pred sličnim iskušenjima. Tu će, vjerovatno, i završiti ta moja priča, jer kod nas nema tog državotvornog osjećaja za velike historijske teme, kao što ga ima u Hrvatskoj i, pogotovo, u Srbiji, gdje postoje posebni fondovi koji obilato podržavaju te teme kroz koje redizajniraju kulturološki svoju historiju, sve do otvorenog političkog revizionizma. Mi smo tu u defanzivi i sve je prepušteno entuzijazmu pojedinaca koje je, međutim, kao takve lako skrajnuti i tiho sputati na svaki način, onako kako se to sa mnom događa.

Uzgred, moj sestrić Majo na svoj način nastavlja tu porodičnu tradiciju stvarajući brend 'Kraljevska', točeći i distribuirajući vodu s izvora Radakovica, pored kraljevskog Bobovca, s kojeg su se napajali bosanski kraljevi i za kojom je uzdisala u progonstvu posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača – kako je i red, to je najbolja voda koja je ikada analizirana kod nas! Svejedno, mi više volimo tuđe", piše STAV.BA.