U Jablanici, gdje se bol prožima kroz svaku poru života, Hayatova reporterska ekipa svjedoči neizrecivoj tragediji.
Tamo, gdje su se nekad čuli smijeh i igra, sada vlada tišina isprekidana samo suzama. Priča za pričom, tuga se spaja s tugom, a suze ne prestaju liti.
Dino i njegova malena kćerka Dalila u fokusu su ove naše potresne priče. Njihova sudbina ispisana je krvlju i bolom, a riječima je neizmjerna.
Dino je izgubio suprugu, Dalila majku, u nemirnom talasu poplava. Iako je bila na korak do spašavanja, sudbina je odlučila drugačije. Dok se Dino jedva usudi progovoriti, Dalila šuti, izgubljena u vlastitoj patnji.
„Moja supruga trebala se poroditi u decembru. Sad smo ostali bez nje, a Dalila bez majke. Nemamo gdje da se vratimo. Naša kuća više ne postoji“, govori Dino, njegov glas jedva čujan od boli.
Prije poplava, živjeli su u selu Zlate, sada su bez krova nad glavom, smješteni kod tetke koja također nosi svoj teret patnje.
Naša novinarka Selma Melez, koja se iz dana u dan suočava s teškim sudbinama, apelirala je na sve ljude dobre volje da pomognu Dini i Dalili.
„Svaka pomoć, ma koliko mala bila, može značiti svijet za njih. Potrebna im je podrška, krov nad glavom i nova prilika za život“, ističe naša novinarka Selma Melez.
Dino, izmučen tugom, na kraju uspijeva izustiti: „Za Dalal živim.“
Ova jednostavna izjava postaje simbol nade, ali i upozorenje na krhkost ljudskog postojanja. U Jablanici, gdje su se snovi srušili, potreba za humanitarnom pomoći nikad nije bila veća. Neka se svijet probudi i pruži ruku onima koji su ostali bez svega.
