I ovog 8. juna obilježena je tužna godišnjica u nevesinjskom kraju.
Nakon klanjanja ikindija-namaza, u subotu je u Žuljima ispred mjesne džamije obilježena 32. godišnjica stradanja nedužnog bošnjačkog civilnog stanovništva ovog mjesta.
Godišnjica je obilježena vjerskim programom. Preživjeli i članovi porodica žrtava dočekali su tužnu godišnjicu koja ih je još jednom iznova podsjetila na stravična ubistva i nestanak njihovih najmilijih. Ni 32 godine nakon zločina ne zna se gdje su posmrtni ostaci žrtava.
Žulja su prvo napadnuto selo s bošnjačkim stanovništvom u nevesinjskoj općini, u kojem su zločinci započeli sa svojim krvavim pohodima.
Tog 14. juna, ili četvrtog dana Kurban-bajrama, u ranim jutarnjim satima stanovnici Žulja i drugih okolnih mjesta bivaju suočeni s velikim napadom, stradanjem, zločinima, progonom, borbom za goli opstanak.
Nakon što su u ranim jutarnjim satima iz više pravaca napali i okupirali Žulja, civilno stanovništvo koje nije uspjelo izbjeći iz sela sakupljeno je ispred mjesne džamije, gdje su uslijedile dramatične scene zlostavljanja, maltretiranja, vrijeđanja, mučenja i udaranja. Jedan dio muškog stanovništva odmah je odvojen i odveden u pravcu Nevesinja.
Civilno stanovništvo koje je odvedeno u Nevesinje većinom su činile starije osobe, žene i djeca. Prema iskazima svjedoka, deportovani su u logor koji je bio formiran u vojnoj kasarni u Nevesinju. Tu će se nastaviti zlostavljanja, premlaćivanja, psovke, vrijeđanja, te izvođenja na saslušanja. Srpski vojnici su u jednom trenutku, ulazeći u logor, počeli pucati iz ličnog naoružanja iznad zarobljenog i prestravljenog stanovništva, uslijed čega je jedan metak ranio Zejnu Ćatić (r. 1936). Ona je, po nalogu srpskih vojnika, i uz pomoć tri zarobljenika Juse Ćatića (r. 1922), Muje Ćatića (r. 1913) i Vahida Kaminića (r. 1976), navodno trebala biti odvedena u bolnicu u Nevesinju, međutim, njima se tu izgubio svaki trag.
Nakon toga, u večernjim satima zarobljeno civilno stanovništvo, žene i djeca, ponovo su vraćeni autobusom nazad prema Žuljima, tačnije do Prijekog grma, gdje su pušteni da se snalaze, da idu kuda znaju, tražeći sebi put prema slobodnoj teritoriji.
Zarobljeni i odvedeni muškarci, njih 19, kao i Zejna Ćatić koja je ranjena u logoru, nikada se nisu vratili iz Nevesinja. Prvog dana napada na selo ubijen je Avdo Zolj (r. 1921), a nakon ubistva četnici su mu odsjekli glavu, njegovo tijelo do danas nije pronađeno. Istog dana ubijena je i bolesna starica Fata Delić (r. 1916), koja se nalazila u svojoj kući. Četnici su zapalili njenu kuću i ona je zajedno s kućom izgorjela.
U tim danima u okolici sela ostalo je i 10 žena, starijih, iznemoglih i nepokretnih. S njima i Hata Ćatić (r. 1945), s dvoje djece, kćerkom Hatidžom (r. 1971) i sinom Elvedinom (r. 1984), koji nije imao ni punih osam godina. Oni su ostali zajedno i krili se u blizini sela, gdje im se gubi svaki trag. Šta se desilo s njima, gdje su odvedeni i ubijeni, gdje su skrivene njihove kosti, obavijeno je velom tajne.
U junu 1992. godine u Žuljima je ubijeno ili odande odvedeno u nepoznato ukupno 33 mještana ovog sela. Od njih 33 do danas su pronađeni, identifikovani i dostojanstveno ukopani samo njih troje: Hadžira Ćatić (r. 1912), ubijena i ubačena u čatrnju, njeno tijelo je pronađeno u martu 1996. godine, Fata Delić (r. 1915) koja je izgorjela u svojoj kući, a dijelovi njenih kostiju pronađeni su u pepelu izgorjele kuće u martu 1996. god., te Muškija Zolj (r. 1934), čije su kosti pronađene na lokalitetu Bakračuše i identifikovane 2004. god. Ono što godinama opterećuje preživjele članove porodica ubijenih mještana Žulja jeste dugogodišnja šutnja o sudbini ostalih 30 odvedenih i ubijenih članova njihovih porodica.
Vrijeme i godine prolaze, ali tuga i bol ostaju. Prikriva se istina o njihovoj sudbini. Šta je bilo s njima, gdje su odvedeni i ubijeni, gdje se nalaze njihove kosti, koja ih masovna grobnica krije, zašto konačno neko ne progovori o istini i sudbini 30 odvedenih i ubijenih mještana Žulja?
Posljednjih godina porodice žrtava posebno je uznemirilo saznanje da je jama Lipovača, koja se nalazi u neposrednoj blizini Nevesinja, bila jedno od najvećih stratišta i masovnih grobnica ubijenih Bošnjaka s prostora Nevesinja. U ovu zloglasnu jamu, duboku šezdesetak metara, u toku 1992. godine bačeno je više od 150 tijela ubijenih bošnjačkih civila. Nakon što su počinili zločin nad nedužnim žrtvama, zločinci se ponovo vraćaju na mjesto svog zločina, kako bi prikrili djela svojih krvavih ruku, te su prema dobivenim informacijama u toku 1994. godine, uz stroge mjere sigurnosti, organizovali izmještanje tih kostiju na neku novu, nepoznatu lokaciju, u neku novu masovnu grobnicu. Te činjenice potvrđuje i podatak da su Institut za traženje nestalih osoba u BiH i Tužilaštvo HNK-a tokom 1999. godine izvršili ekshumaciju preostalih fragmenata kostiju koje su nađene u jami Lipovača, da bi krajem 2013. godine, nakon što je izvršena DNK-analiza, bilo potvrđeno da je riječ o tijelima 20 osoba bošnjačke nacionalnosti i jednoj osobi hrvatske nacionalnosti, a među tim žrtvama bilo je i sedmero ubijenih Bošnjaka iz Žulja.
Ove činjenice su dodatno uznemirile porodice žrtava, koje se pitaju šta je urađeno s tijelima ubijenih iz jame Lipovača. Ni mrtvima im nisu dali mira. Gdje su ih izmjestili, gdje su im kosti, zašto se toliko dugo krije istina o njihovoj sudbini, ima li ko da progovori – pita se naš sagovornik Ibrahim ef. Ćatić, mještanin Žulja.
Nažalost, o tome se šuti i niko nema hrabrosti da progovori ili da pruži informaciju porodicama žrtava da dođu do posmrtnih ostataka svojih najmilijih. Još je žalosnija činjenica da niko, osim dva lica (Krste Savića i Milke Mučibabić) nije odgovarao za ove zločine, a na prostoru Nevesinja ubijeno je 305 bošnjačkih civila, žena, staraca i starica, među njima i 26 djece. Samo iz Žulja odvedeno je i ubijeno 33 mještana ovoga sela.
Pored ovih 33 ubijenih mještana sela iz juna 1992. god., u toku posljednjeg odbrambeno-oslobodilačkog rata od 1992. do 1995. godine, Žulja su dala i devet šehida, pripadnika Armije RBiH, koji su položili svoj život u odbrani ove zemlje. Također, osam civila je tokom rata i ratnih dejstava ubijeno i stradalo od agresorske ruke. Ovi podaci govore da su Žulja u proteklom ratu imala ukupno 50 žrtva, što znači da je svaki šesti stanovnik Žulja svojom šehidskom krvlju natopio ovu bosansku zemlju.
(Ibrahim ef. Ćatić)