Vlast Sansanida u Persiji trajala je 400 godina (224-651). Šah Ardaširizporodi ce Sasanida srušio je partsku vladavinu. Oni su izgradili čvrstu i jaku državu i ona je uz Vizantiju bila jedna od najmoćnijih u svom vremenu. Ali, pred arapsko osvajanje sasanidska država je zapala u atrofiju, a poslije ubistva tadašnjeg vladara (Huserv II) 628. zemljuje zahvatio haos zbog borbe aristrokratskih porodica za državni tron. U potpunom bezvlašću na prijesto je sjeo Jezdigerd III, ali nije uspio slomiti lokalne porodice koje su već stvorile polusamostalne državice, Uz moju veoma bogatu arhivu, pripremajući se za ovaj feljton, pročitao sam brojne knjige, počev od Christensen Sassanid Persia, veoma lijep esej napisao je i naš Muamer Kodrić u "Znakovima vremena Islamizacija Irana", pa autori Motahhari Mortazia, Edward Granville Browne, Gerhard Schweizer, Stiven Kinzer, Kapučinjski, kao i drugi.

Piše: Akademik Adamir Jerković/Oslobođenje

Dva temelja

U najkraćem, "iransko društvo počivalo je na dva temelja: vlasništvu i krvi, piše Christensen. "Između plemstva i puka postojala je potpuna, stroga distanca. Plemstvo koje je bilo superiorno ogledala se kroz odjeću, jahalice, kroz kuće, preko žena, posjedovanje robova i tako dalje. Hijerarhija je postojala i među nižim klasama u kojoj je svako imao svoje jasno i precizno mjesto. Propisi su se poštovali i znalo se da niko nema pravo tražiti položaj u društvu koji mu po klasnom porijeklu ne pripada. Plemićka krv je morala biti zaštićena od miješanja i njihovo vlasništvo osigurano. Vođena je precizna dokumentacija o porijeklu i prošlosti viđenih porodica. O njihovoj zaštiti država je strogo brinula, a pripadnici nižih klasa nisu mogli kupovati zemlju plemića".

Naprijed sam rekao da se u Perzijskom carstvu ustalila zoroastrijanska religija, koja nije težila ka širenju van granica Perzijskog carstva niti je predstavljala učenje koje je poslano svim narodima. Ova vjera također je poznata pod imenima mazdaizam i zaratustrizam.

Ona je prema Motahhari Mortazi bila ekskluzivna religija Perzijanaca. Ova vjera je imala tolerantan odnos prema životu. Njihova vjera se smatra prvom religijom koja propovijeda da će se ljudi suočiti sa konačnom presudom poslije smrti. Da li je neko bio moralan, utvrdiće Bog koji će uzeti sve vrline čovjeka u njegovim mislima i riječima i učinjenim djelima. Zna se da je utemeljitelj te vjere bio prorok Zaratustra koji je živio između X i VII stoljeća p. n. e. Poznavanje zoroastrizma temelji se na proučavanju svete knjige Aveste (sadrži 72 poglavlja), napisane na staroiranskom jeziku i pehlevijskim tekstovima pisanim na srednjoperzijskom jeziku. Bila je to dominantna (službena) religija u Perziji do VII stoljeća. Zoroastrizam je religija za koju se smatra da je vjerojatno najstarija dualistička religija. Zoroastrizam mnogi smatraju dualističkom religijom po tome što ima dva boga, boga dobra i boga zla. Ali on ima i jedan bitan monistički element, a to je konačna pobjeda Boga dobra i dobra općenito. Znači da bog zla nije vječan, da ima ograničeno vrijeme trajanja. Neki poznavaoci zbog toga smatraju da je zoroastrizam suštinski monistička vjera. Doduše, smatra se da zlo ima svoj početak, ali da neće imati kraj. Pripadnici zoroastrizma pokazuju poštovanje "čistih supstanci" koje je on stvorio: zemlje, vode, a naročito vatre. Zbog toga ih mnogi ljudi smatraju vjernicima koji obožavaju vatru. Zoroastrizam je postala svojinom vjerníka tokom mnogo vijekova. Podanici ove ovjere prema tome moraju slijediti mudre i dobre vladare, i mogu se pobuniti protiv zlih. Jer, njihovi kraljevi su se smatrali predstavnicima Boga i prema tome zaslužuju njihovu vjernost i pokornost sve dok posjeduju "farr", tj. božanski blagoslov, pa su se vladari trudili da stalno posjećuju hramove u kojima je neprekidno gorio plamen kao opomena na grijeh.

Surov stav

Uperzijskom društvu zoroastrijansko svećenstvo je imalo naglašen uticaj pa je većina među njima morala zauzimati restruktivan, surov stav prema drugim vjerana koji je kod običnih ljudi stvarala, kako kaže E. Brown, "odvratnost i neprijateljstvo naspram svećenstva i vlasti, pa su u arapskom osvajanju vidjeli spas i oslobođenje iz pandži nasilnika i tlačitelja" pa kako kaže Kodrić, sve je veći broj ljudi pokazivao "sklonost ka drugim vjerskim učenjima", kao npr. kršćanstvu, mazdakizmu, manihejstvu, budizmu i na kraju islamu. Događaji u Perziji su pokazali da sve ima početak i svoj kraj koji je nagoviješten najprije porazom Darijeve vojske od Grka u bici kod Maratona 490 p. n. e. Aleksandar Makedonski je porazio Darija III u bici kod Gaugamele i zauzeo Perzepolis 331. p. n. e. Kada se Darije htio predati, ubio ga je njegov sluga Bes i proglasio se njegovim nasljednikom kao Artakserkso V. Besa su 329. p. n. e. uhvatili Makedonci i pogubili. Perzijsko carstvo je tako bilo osvojeno. Aleksandar Veliki se proglasio nasljednikom Ahemenidskog Perzijskog carstva.