Vedrana Rudan pred smrt dala 'posljednji' intervju: Ne želim umirati na rate, hoću eutanaziju

Ljubav prema pisanju, kaže, drži je živom. Ponosna je što prodaje svoje knjige, ne sebe, a naglasila je i da o svojoj obitelji ne piše.

Imam izuzetno agresivan rak žučnih kanalića koji se vrlo teško otkriva, izjavila je spisateljica Vedrana Rudan. Budući da se redovito kontrolirala, rak je bio operabilan. Operacija je dobro prošla, limfni čvorovi bili su čisti i sve je bilo kako treba. Prva kontrola dobro je prošla i nije bilo metastaza. No na drugoj kontroli, u roku od dva mjeseca, već je bilo mnogo metastaza.

Prije operacije, kaže, obavila je tri pregleda i svaki od njih platila 1.000 eura. Operacija je uz popuste stajala oko 9.000 u privatnoj klinici jer nije ušla u kvotu, a država s tom klinikom ima ugovor. Spomenula je i da joj je u to vrijeme u Srbiji trebala izaći knjiga “Umrijeti bez stresa”. Izdavaču je odmah javila da zbog bolesti ne može na prezentaciju knjige ni na popratne događaje, a već sutradan iznenadila ju je uplata od 10.000 eura. Tada se i odlučila na operaciju.

Nakon nalaza koji je pokazao da su se metastaze proširile, Vedrana Rudan odlučila je da će otići u Švicarsku.

Odlučila sam davno, rekla sam u mnogim intervjuima, ne želim umirati na rate. Ja hoću eutanaziju, izjavila je.

Na internetu je vidjela da to stoji 17.000 eura, od supruga i djece dobila je potporu, a onda je slijedila komunikacija sa Švicarskom. Poslala je prevedene nalaze i bila prihvaćena kao kandidat za eutanaziju. U vezi s tim, kazala je, protokoli u Švicarskoj vrlo su drastični, intervjuiraju vas, jeste li pri sebi, želi li vas rodbina ubiti… Napisali su joj i da mnogi traže eutanaziju, ali ih 85% odustane. S obzirom na to da je u međuvremenu onemoćala toliko da nije mogla ni ući u automobil, a kamoli otići u Švicarsku, od te je namjere odustala. Sada je na kemoterapiji jer su joj liječnici predočili statistiku, mogućnosti i podatke na temelju kojih bi si trebala dati šansu. Vi ste neizlječivo bolesni, nikada se nećete izliječiti, ali postoje neke statistike, rekli su joj liječnici.

Ta moja djeca, koji su odrasli ljudi, sin mi ima 50, kći 46 godina, kada su čuli da postoje neki brojevi, a neću ih spominjati jer nisu vrijedni spomena, rekli su mi: Mama, svaki dan je dobitak. Ostani, ostani, ostani. Muž me hvata za nogu: Ti si tu, ti si tu! Mislim, kako sam ja tu? Ja sam tu, kemoterapija, kriza, bolnica gdje te dignu, vratiš se doma, kemoterapija, kriza, bolnica… To definitivno nije život koji bih ja htjela. A s druge strane imaš dvije 50-godišnje bebe koje te hoće, imaš muža koji te ne da. Mi smo izuzetno povezani, kazala je Vedrana Rudan.

Nije željela odgovoriti na pitanje kako bi se ona ponašala da je u sličnoj situaciji. Na pitanje je li pritisak okoline na neki način prevladala, odgovorila je: “Ne, ne, to ubija. To ubija”.

Proces kroz koji prolazi nije utjecao na to da se eventualno više poveže s obitelji ili produbi ljubav jer ta ljubav i snažna povezanost već postoje.

Ja imam lik, ja pišem. Ja prodajem svoje knjige, ne prodajem sebe. Ali ja sam žensko. Moja najčitanija knjiga je “Život bez krpelja” gdje ja po djeci pljujem i to svi čitaju kao ludi i svi misle da su to moja djeca. (…) Ja ne želim pisati o svojoj djeci. Mi se volimo, kazala je.

U Srbiji je vrlo popularna, dobro prihvaćena i veoma joj je drago zbog toga. Tabloidi često znaju prenositi njezine tekstove, ali napominje da je ona pisac i da kada govori u prvom licu jednine, ne govori o svojoj obitelji.

Vedrana Rudan opisala je prve impresije susreta s Dnevnom bolnicom Klinike za tumore KBC-a Rijeka. Danas se ondje liječi.

U tu onkološku bolnicu u Rijeci ušla sam kao u nužno zlo, da bi mi tamo pomogli da umrem, jer za to načina ima. I onda sam naišla na zid. Oni su mi zabranili smrt. Rekli su ne, probajte ovo, probajte ono. Na koncu sam pukla i pod pritiskom svoje djece i muža ušla u dnevnu bolnicu. (…) Ja sam ušla u tu dnevnu bolnicu, koju znam jer mi je tamo sestra umirala, s osjećajem kao da ulazim u pakao, kazala je Rudan opisujući da se kemoterapija prima po šest sati na foteljama bez naslona za ruku, što požrtvovni djelatnici nastoje maksimalno olakšati.

Ležim na toj fotelji, a do mene leži žena. Dođe neka cura, oko 20 godina, i razgovara sa žilom od te žene, jer ta žila mora iskočiti. I ona veli: “Hajde, sad ću ja tebe tući. Sad ću te tući. Nemoj da te tučem, izađi sama. Daj se pojavi, vidjet ćeš. Daj, hajde”, kazala je Rudan i upitala: Koji pisac bi to izmislio? Što je to? Gledam to dijete koje dušu daje da bi ta žila izašla da bi ženi uvalila život u nju. I na koncu ta žila iskoči i ona veli: “Evo te! Samo mali ubod, cap, uhvatila sam te”. I krene život u tu ženu. Mene je to toliko potreslo, ali oni su svi takvi. Oni su nasmiješeni. To su djeca. To su djeca koja robijaju. Kroz tu bolnicu koja radi od 8 ujutro do 9 navečer prođe 150 pacijenata nasmrt bolesnih, a oni imaju prosjek od 20 i nešto godina, izjavila je Rudan.

Spomenula je i poziv za gostovanje u emisiju Aleksandra Stankovića te objasnila zašto je to prihvatila.

Vaš poziv je bio fenomenalan, kad ste mi napisali – svi umiremo, ali vi ćete nešto brže. To me nasmijalo i to me vama privuklo. Zato i jesam ovdje. Svi se bojimo smrti, ali smrt je normalni dio života. Ne možeš ti sad dovijeka živjeti, kazala je.

Osvrnula se i na uvjete rada djelatnika u dnevnoj onkološkoj bolnici i rekla da pravo na novu uniformu imaju jednom u dvije godine ili slično, da nemaju pravo na radne cipele, da im plaće osciliraju pa im je teško npr. podignuti kredit u banci.

Potvrdila je prijašnje izjave o tome kako smatra da je mržnja ono što pokreće ljude, a da je ljubav rijetka.

Kad pišem o mržnji znam da će mene ljudi čitati jer se prepoznaju u mržnji. Kad pišete o ljubavi idete u neku patetiku tipa – na kraju se vjenčaju. Ali prava ljubav tako se rijetko sreće da je nevjerojatna, izjavila je i dodala da ona u javnosti slovi kao žena koja mijenja muževe kao čarape.

– To je moj lik. Ja prodajem priču, ne prodajem sebe. (…) Ja sam 38 godina s jednim muškarcem koji je za mene život. Ali to se ne nosi. Ja ni ne želim o tome pisati. To je moje, to je moja ljubav. Moja djeca su moja ljubav. Mi smo odgojili troje djece. Imamo dvoje zajedničke i jedan mi je posinak kojeg obožavam. Svako ima svoju karijeru, oni su uspješni ljudi, ali kada ja pišem o krpeljima, ja ne pišem o njima, naglasila je.