Kada sam pročitao komentar jednog Bošnjaka na objavu o Gazi na društvenim mrežama, bio sam duboko šokiran. U toj objavi, koja prikazuje gotovo godinu dana sistematskog nasilja i genocida nad Palestincima, te svakodnevno povećanje broja žrtava, pojavila se slika djece u Gazi – djece koja, i u najtežim ratnim uslovima, trebaju imati pravo na osnovne životne potrebe.

I dok se dječje oči traže u bespućima smrti i gladi, jedan komentar mi je zapeo za oko. Napisano je kako bi Palestinci trebali napustiti Gazu da bi preživjeli, kako bi izbjegli potpuni nestanak sa lica zemlje.

Kako se može prihvatiti takva hladna i distancirana retorika? Kako možeš u trenutku kada bi trebao osjećati suosjećanje i solidarnost, predložiti jednostavno rješenje u obliku bijega? Ove riječi ne samo da odražavaju nedostatak razumijevanja dubine tragedije, već i zanemaruju ljudsku potrebu za dostojanstvom i pravom na život u vlastitoj domovini. U tim trenucima kada bi trebali pružiti ruku pomoći, nalazimo se suočeni s ravnodušnošću koja duboko povređuje.

Kroz sve ove godine, kroz sav bol i patnju, nade i očaji, svijet bi trebao pokazati da nije nepovratno izgubljen za empatiju i pravdu. Naša odgovornost je ne samo osuditi nepravdu, već i pružiti podršku onima koji su najviše pogođeni – a ne predlagati im da napuste ono što je njihovo.

Takve riječi je napisao Bošnjak, čiji su roditelji, preci a vjerovatno i on sam bili izloženi zločinu genocida i agresije krajem devedesetih godina prošlog stoljeća. Sličnu ili istu retoriku su koristili i Srbi koji su željeli da istjeraju jedan autohton, domaćinski narod sa svoje teritorije. Bošnjake iz Bosne i Hercegovine. One Bošnjake kojima pripada i onaj Bošnjak koji savjetuje Palestince da napuste svoj toprak, Gazu.

Da li se taj Bošnjak sjeća djece koja su ubijena granatama ispaljenim sa teritorija paravojnih snaga VRS-a? Tada je ubijeno 1601 dijete koj su trebala biti dragulji naše jedne jedine domovine BiH. Mogli su biti izvrsni profesori, matematičari, fizičari, mašinci, novinari, zvaničnici i još mnogo toga. Međutim, katili su prekinuli živote ovih mladih ljudi čiji roditelji ni do dan danas nisu dobili niti mrvicu satisfakcije. Ni jedna optužnica nije podignuta za ubijanje ove djece!!!

Da li bi napuštanjem Gaze palestinska djeca prestala biti ubijana!? Sigurno ne bi jer je cilj izraelskih vlasti potpuno istrebljenje palestinskog naroda koje smeta uspostavljanju jevrejskog Izraela u kojem nema mjesta ni za koga drugog.

Da li se Bošnjak, koji kaže da Palestinci trebaju napustiti Gazu, sjeća Srebrenice i scena razdvajanja muškaraca i žena!? Žene koje su u svojim naramcima nosale djecu ili ih vodile za ručicu jer su bila tako mala. Iako su bili maloljetni bilo je one djece koja su ubijena od pripadnika srpskih paravojnih snaga.

Sjeća li se Bošnjak tek rođene bebe koju je vojnik paravojnih srpskih snaga zgazio!? Danas se palestinska djeca gaze samo na drugi način. Izgladnjivanjem, neuhranjenošću, groznim uslovima života koje nijedno ljudsko biće ne može zamisliti.

A zločinački um i zločinačke radnje jedino mogu tako razmišljati i djelovati. Ne dati ni djeci da žive svoju mladost. Da se razvijaju kako bi kasnije pomogli da se život na njihovoj teritoriji unaprijedi. Zato djeca u današnjoj Gazi proživljavaju najveće traume od kojih se mnogi neće ni oporaviti. Dovoljno je vidjeti kako izgledaju dječica koja žive pod granatama u Gazi.

Zbog svega rečenog, dragi Bošnjače, za trenutak zastani i duboko razmisli o svojim riječima i namjerama. Historija je okrutna učiteljica koja nas često podsjeća na to koliko su naši postupci i stavovi važni. Možda se sada čini da je udaljena stvarnost, ali historija nam pokazuje da se tragedije mogu ponoviti, a nepravda ne poznaje granice.

Razmišljajući o drugima, nemoj zaboraviti da te iste zle sile koje pritisnu Palestince, mogu jednom naći i tebe. I tada, možda ćeš se naći pod istim zločinačkim teretom koji si možda danas podržao, smatram te nevažnim i suvišnim. Svijet je težak i pun prijetnji koje nikada ne bi trebali ignorirati. Ne želimo biti samo posmatrači patnje; želimo biti oni koji nude ruke pomoći, razumijevanja i solidarnosti.

Zato, dobro razmisli o tome šta želiš drugima i kakvu poruku šalješ. Povijest nas uči da se pravda ne može dijeliti na osnovu etničkih ili nacionalnih linija. Ono što danas radiš, može se sutra vratiti tebi s istom brutalnošću koju si podržao. Budimo pametniji i saosećajniji, jer samo tako možemo izgraditi bolji svijet za sve nas.