Doktor Hajjir je rodom iz Palestine, da bi još kao dječak prešao u Siriju i živio život izbjeglice u vrlo lošim uslovima. U Siriji je završio i srednju školu da bi potom dobio stipendiju za studiju medicine u Bosni i Hercegovini. O svojim životnim početcima govori:
Teško smo živjeli u Siriji a vrlo interesantno, nikad se nismo mogli do kraja inkorporirati u društvo u Siriji. Ostali smo Palestinci i uvijek smo bili nekoliko zasebni i ni danas mi nije jasno zašto. U BiH sam došao sa stipendijom i završio medicinu sa najvišim uspjehom, pa sam nakon toga dobio i specijalizaciju za hirurgiju. Sa iskustvom izbjeglice znao sam da bi se time trebao baviti kako bih najbolje mogao pomoći mom narodu. Nažalost, Gaza nije imala koristi od mene, ali Bosna jeste. Ovdje sam dobro primljen i naučio sam da mi ovdje ne mrzimo nikog. Tolike godine živim ovdje i nisam nikad čuo da neki Bošnjak mrzi Hrvate ili Srbe, a od njih čujemo takve riječi svaki dan' govori o svom životu doktor Hajji i potom se prisjeća uspostave jedine ratne bolnice u Dobrinji za vrijeme opsade Sarajeva.
U ratu sam operisao pod svjetlom svijeća, u mraku i u podrumima. Mi smo počeli od ničega. Otišao sam Ismetu Hadžiću na samom početku i rekao mu - daj da pomognem, hirurg sam. Ima li neki prostor da možemo zbrinuti povrijeđene, jer nisam poznavao Dobrinju. Prvi pacijenti su mi bili sedam ljudi koji su ranjeni prilikom paljenja osnovne škole 'Simon Bolivar'. Nismo bili moderna bolnica, ali smo napravili između dvije zgrade otvor i tako smo počeli. Cijelo vrijeme imali smo saradnju sa fakultetom ako nešto nismo znali. Imali smo osoblje i stalno smo rasli. U jednom trenutku smo imali 150 ljudi koji su radili, a među njima je bilo 24 specijalista. To je veliko i tražilo je puno napora da bolnica funkcionira od bolnice, vešeraja, restorana peglanja pa do adekvatnih sestara koja će se brinuti o pacijentima, laboranta... Vojna policija mi je dovela prvog laboranta. Počeli smo iz kuća i iz kućnih apoteka i bilo je vrlo mukotrpno i teško. Tada je najlakše bilo s ljudima jer je bila velika solidarnost. Nažalost, sada je drugačije, ljudi su se otuđili. Na primjer, komšija Mirko iz zgrade nam je napravio sterilizator a to je od najveće važnosti za bolnicu i hirurgiju. Sedmično smo pravili neke događaje da bi svi radnici i pacijenti dobili priliku da se malo zabave', što je bilo isto važno kao i naša briga o njima' sa sjetom se prijeća ratnih dana i solidarnosti koja je omogućila herojski rad bolnice u Dobrinji koju je tokom vremena opsade vodio doktor Hajji.
