I danas je u Potočarima trebalo samo zanijemiti. Kako ne zanijemiti pred spiskom njih 8.372? Da, pred tim spiskom može se samo šutjeti, podići ruke k nebu i proučiti: El-Fatiha!

Jer kako ne zanijemiti pred pričom majke Ramize Ajšić dok je govorila: „Držim zaklanu glavu sina Muje, a koljač na mene viče: „Pušćaj tu glavu!“.

Kako ne zanijemiti pred pričom Nedžada Avdića, koji je imao samo 15 godina kada je preživio strijeljanje?

Kako ne zanijemiti pred pričom o Muminu Muminoviću, ocu četvorice ubijenih sinova, koji se kasnije od žalosti objesio u džamiji?

Kako ne zanijemiti pred pričom majke Nure Alispahić, kojoj su drugog sina strijeljali „Škorpioni“, a ona to vidjela na snimku u Hagu?

Kako ne zanijemiti pred pričama na hiljade Srebreničana o njihovom putu spasa i putu prema Tuzli?

Jedino se ne smije zanijemiti pred onima koji i danas sve to pokušavaju negirati, izbrisati, prekriti... Njima se mora reći koliko su mali, beznačajni, ništavni.

Nijedno izvinjenje ne može ispraviti genocid koji je počinjen u Srebrenici. Svaka posjeta Srebrenici i Potočarima ispunit će vas nevjerovatnom tugom. Nikada, kada dođete u Potočare na dženazu, ne možete zaboraviti susrete sa članovima porodica kojima su ubili najmilije, susrete sa ženama koje su izgubile svoje sinove, muževe, očeve, cijele porodice. To je razarajuće. Svaki dolazak u Srebrenicu bit će povezan sa razmišljanjem o kolektivnom neuspjehu međunarodne zajednice koja nije zaštitila nevine žrtve.

Srpski agresor, u sigurnoj zoni UN, u toku jedne sedmice likvidirao je i zatrpavao u masovne grobnice: na stotine živih je zakopao; muškarce, žene i dječake sakatio i klao; djecu ubijao pred očima majki; natjerao djeda da pojede džigericu svog unuka, silovao žene i djevojke...

O tim „scenama nezamislivog divljaštva“ postoje brojni dokazi, među kojima i masovne grobnice – primarne, sekundarne i tercijalne. Scene iz pakla, napisane u najmračnijim stranicama ljudske historije.

Nijedno izvinjenje, nijedna riječ, nijedan čin ne mogu izbrisati bol i patnju koje su pretrpjeli preživjeli i porodice žrtava. Svaka suza koja padne u Potočarima svjedoči o nevjerovatnoj snazi onih koji su ostali da svjedoče o zlu koje je počinjeno. Svaka majka koja se sjeća svog sina, svaki otac koji oplakuje svoju kćerku, svaki brat i sestra koji su izgubili dio sebe, svi oni nose teret prošlosti koja se ne može zaboraviti.

Srebrenica je simbol bola, ali i snage. Simbol nepravde, ali i nade. Nade da se ovakvi zločini više nikada neće ponoviti, da će svijet naučiti lekcije iz ove strašne epizode. Ali dok se sjećamo Srebrenice, moramo biti svjesni da se borba za pravdu i istinu nikada ne smije završiti.

Posjeta Srebrenici nije samo putovanje u prošlost, već i poziv na buđenje savjesti. To je podsjetnik da zlo može pobijediti samo ako dobri ljudi ostanu nijemi. Svaki put kada stanemo pred bijele nišane, moramo se sjetiti da su ti ljudi bili nevini. Da su njihove živote prekinuli zločinci koji su mislili da mogu uništiti cijeli jedan narod. Ali nisu uspjeli. Jer sjećanje na Srebrenicu živi.

I dok se sjećamo, moramo se zakleti da ćemo čuvati istinu, boriti se za pravdu i nikada ne zaboraviti one koji su izgubili svoje živote u tom strašnom činu genocida. Jer nijedno izvinjenje ne može ispraviti ono što je učinjeno, ali naše sjećanje može osigurati da se takav zločin više nikada ne ponovi.

I sve što je do sada o Srebrenici rečeno malo je, i sve što je napisano malo je, i sve što je naslikano, snimljeno malo je...

Zato, samo; El-Fatiha!