Koliko je život težak na svojoj je koži osjetila nana Fatima iz Živinica.

Svašta je prešlo preko njenih leđa, ali nikad joj nije bilo teže nego sada.

- Mora se od nečega živjeti, da se jede, da se grije i da imam u čemu naložiti... da imam kauč dobar. Nemam ništa. - kazala je ona.

Uslovi u kući su joj, kako priča, loši.

- Ne tražim Bog zna šta. Šporet mi slabo gori, nema rerne. Ni frižider mi ne radi, skroz sam ga izbacila - govori.

Ni zdravlje joj nije najbolje, ali ne žali se.

Priča kako je cijeli život radila i borila se.

- Išla sam po dnevnicama, sijala sebi, držala i kravu. Kupila sam i sijeno narodu i sebi. Narod me zove da sadijem sijeno, ja sadijem za 10 KM. Na kopanje kad sam išla 20 KM dnevnica. Od tog se živjelo i muž mi je primao socijalnu pomoć i tuđu njegu - prisjeća se.

Suprug joj je bio duševni bolesnik, a preminuo je prije osam godina.

Radila je i trudila se kako bi doprinijela domaćinstvu, ali danas ne može raditi zbog zdravstvenih tegoba.