Prije 33 godine, u masakru u Ulici Ferhadija u Sarajevu, granatom ispaljenom sa srpskih položaja iznad grada ubijeno je 26, a ranjena 144 sugrađanina, civila dok su čekali u redu za hljeb. Taj dan smo spasili 73 života, ali 6 je umrlo. Ismet Gavrankapetanović: To su scene i situacije koje nikada ne možete zaboraviti, urežu se u vaše biće. Imali smo situaciju da nema nikoga da vam doda infuziju, lijek, antibiotik. Ono što smo dobijali je bilo tako malo, oskudno. Pokušavate da svakom pomognete, a nemate. To vas dovodi do očajanja. Ponosan sam što sam ostao u Sarajevu tokom agresije.
Dan prije masakra u Ulici Vase Miskina, u Sarajevu je boravio ruski ministar vanjskih poslova Andrei Kozirev i dogovorena je, pored ostalog: obustava vatre, prisustvo UN-a u osiguravanju primirja, deblokada puteva i saobraćajnica, ispunjavanje ugovora o iseljenju kasarni JNA i deblokada Aerodroma. U skladu s ovim dogovorom, 27. maja 1992. godine u 6 sati ujutro trebalo je stupiti na snagu primirje, a odmah potom započele bi radnje vezane za deblokadu Aerodroma.
Jutro je počelo relativno mirno – bez granatiranja, te su građani Sarajeva bili “ohrabreni” stati u red za hljeb, koji je u jednu prodavnicu u Ulici Vase Miskina br. 5-12 dopremljen oko 9.00 sati, a ubrzo su u blizini dostavljeni i mliječni proizvodi. Dok je trajala podjela hljeba, u 9.55 sati, na ovu lokaciju ispaljena je granata, usljed čijeg rasprskavajućeg djelovanja je, na licu mjesta, ubijeno 18, a ranjena 144 civila. U narednih nekoliko dana je, od posljedica ranjavanja, smrt nastupila za još ranjenihe, te je ukupan broj žrtava sa smrtnim ishodom bio 26 civila.
Civili su ubijeni dok su čekali u redu za hljeb.
'Od te scene je cijeli svijet zanijemio'
Tog krvavog 27. maja 1992. godine na Klinici za ortopediju Kliničkog centra radio je i Ismet Gavrankapetanović, današnji direktor Opće bolnice “Prim. dr. Abdulah Nakaš” u Sarajevu.
Sjećam se tog događaja kao da je sada bilo. Bio sam na završnoj godini specijalizacije iz ortopedske hirurgije i traumatologije. Bio je četvrtak, nešto iza deset sati. Imali smo jutarnji sastanak. Bilo nas je desetak na sastanku. Medicinska sestra je otvorila vatra, na licu joj se vidjela izbezumljenost. Rekla nam je samo: ‘Hitno’. Svi smo istrčali i tada sam prvi put u životu vidio takvu scenu od koje je tada i cijeli svijet zanijemio.
Bilo je to prvo masovno stradanje građana u opkoljenom Sarajevu u periodu od 1992. do 1995. godine.
Na hodnicima na klinici za ortopediju, od amfiteatra prema centralnom hodniku kod liftova, prema fizikalnoj terapiji, sve ambulante, stotine i stotine kvadratnih metara površine, jedan do drugog su ležali ljudi koji su bili ranjeni. Neki su bili bez svijesti. U tom trenutku smo primili 79 pacijenata. Osam pacijenata smo poslali prema bivšoj traumatološkoj klinici. To su bila ona brza zbrinjavanja, zaustavljanje krvarenja, omogućavanje disanja, infuzije…To se bukvalno sve dešavalo na podu.
Pitamo ga, šta mu sada dok razgovaramo prvo pada na pamet da izdvoji kao upečatljivo sjećanje, događaj iz perioda agresije, opsade Sarajeva. Šta je to što ga je tada najviše slomilo, kao ljekara, kao čovjeka?
Mnogo uspomena iz tog teškog perioda ostalo je upamćeno. Posebno se sjećam tri velika masakra na ulicama Sarajeva – 27 maj 1992. u redu za hljeb u ulici Vase Miskina i 5. februar 1994. na tržnici Markale i 28. august 1995. također u blizini Markala.
Spašene 73 osobe
Kako je kazao, tokom školovanja se uči mnogo toga iz hirurgije, ali to su bile situacije o kojima se ne može učiti.
Tokom našeg zbrinjavanja koje je trajalo neka dva, tri ili četiri sata, 73 osobe su preživjele, šest je preminulo. Dakle, taj dan smo spasili 73 života. To su scene i situacije koje nikada ne možete zaboraviti, urežu se u vaše biće. To je bio prvi takav masakr u gradu. Poslije će biti čitav niz takvih situacija. Ali, svakodnevno je bolnica radila i primala desetine i desetine ranjenih. Dnevno smo primali između 20 i 35 ljudi, ali prvi put je bilo da smo imali toliko ranjenih na jednom mjestu. Teški dani su počinjali baš sa takvim teškim slikama.
'Ponosan sam što sam ostao u Sarajevu tokom agresije'
Kako je naveo, od masakra u Ferhadiji prošlo je 33 godine, a on je ponosan što je u najtežim danima za Sarajevo bio u svom gradu i radio kao doktor, bez obzira na strašne prizore i tugu.
Pripadao sam toj jednoj generaciji ljekara koji su ostali u gradu. Ponosan sam da sam bio tu, ali u isto vrijeme ostanu vam rane i na duši i srcu, sva ta bol, tuga, smrt i sve ono što ste vidjeli i što nosite u svojim mislima.
'Bez struje, lijekova, opreme…'
U tom periodu je završavao specijalizaciju, a veli, to su godine kada se najviše uči i najviše zna, jer se spremate za završni ispit.
I tada vas zatekne takva situacija koju nigdje ne možete naći. Nažalost, veliki broj ljekara, hirurga je napustio Sarajevo. Nismo imali vode, struje, medicinskog snadbijevanja niti lijekovima niti opremom, niste to mogli naručivati.
Za sve koji su prošli rat u Bosni i Hercegovini i opsadu Sarajeva, teško padaju scene koje danas cijeli svijet gleda u Ukrajini. Bude se sjećanja…
Teško je to gledati. Ponovo se sve te slike vraćaju. Zamišljam te ljude koji tamo rade, koji su u teškoj situaciji, posebno kada je riječ o opkoljenim područjima. Očito da čovječanstvo nije naučilo ništa, da je rat najgora stvar koja se može desiti jednoj zemlji, ljudima. To nije samo poraz tog grada, država koje se sukobljavaju, to je poraz civilizacije, to je sramota civilizacije.
Zatvoreni bh. gradovi: Imali smo situaciju da nam nema ko infuziju dodati
Poručio je da nema sretnih u tuzi i tragediji koja se tamo dešava.
Sve tragedije su iste, sve tragedije bole na isti način, svaki izgubljen život, svaka rana. Ovdje je bila specifičnost što niste imali ništa. Sjećate se potpuno zatvorenog Sarajeva, Goražda, Srebrenice, Bihaća, Mostara… Imali smo situaciju da nema nikoga da vam doda infuziju, lijek, antibiotik. Ono što smo dobijali je bilo tako malo, oskudno. Pokušavate da svakom pomognete, a nemate. To vas dovodi do očajanja. Sjećam se puno noći kada nismo imali struju. Agregat nema benzina da radi, a sestra vam iza leđa drži malu svjetiljku u ulju, ne možete dobro da vidite, a treba da zaustavite krvarenje.
Kako je naglašava, i danas se sjeća straha hoće li uspjeti.
To možda odvaja tu sarajevsku opsadu u ratu u Bosni i Hercegovini od svih drugih jer je njena težina, tragedija i bol u tome što je jako dugo trajala – duge četiri godine.
Od granate ispaljene sa srpskih položaja iznad Sarajeva, u Ulici Ferhadija, 27. maja 1992. godine ubijeni su: Nedžad Abdija, Ismet Ašćerić, Ruždija Bektešević, Snježana Biloš, Predrag Bogdanović, Vladimir Bogunović, Vasva Čengić, Gordana Čeklić, Mirsad Fazlagić, Emina Karamustafić, Mediha Omerović, Bahrija Pilav, Mila Ruždić, Mile Ružić, Hatidža Salić, Galib Sinotić, Abdulah Sarajlić, Sulejman Sarajlić, Sreten Stamenović, Srećko Šiklić, Božica Trajeri-Pataki, Vlatko Tanacković, Srećko Tanasković, Tamara Vejzagić-Kostić, Jusuf Vladović i Izudin Zukić, piše Izdvojeno.ba.
