Mujesira Bajramović iz Janje ima 61 godinu. Još od svoje četrnaeste godine njen život se odvija u invalidskim kolicima.
Dok su, kako sama kaže, njene drugarice bezbrižno šetale, pravile prve korake u mladost i sanjale budućnost, ona je svoju mladost dočekala vezana za kolica.
Od šoka sam završila u kolicima, kada mi je otac umro. Niko ne pokuca na ova vrata, čak ni za Bajram. Imam jednu ženu koja me čuva, obilazi, njoj plaćam 500 maraka, a 600 maraka primam socijalne pomoći. Meni ostane 100. Narod iz čaršije mi pomaže. Nemam nikoga, imam samo polubrata. Prije 30-ak godina vratila sam iz Tuzle ovdje, sama sam. Imam već 20 godina problem i s rukama, ne mogu ništa njima. Puzala sam, sada ni to ne mogu, jer sam imala udes. Naišao je jednom momak s traktorom i nije me vidio i udario me, oborio me iz kolica. Ma, sva sam modra bila... Nikad tražila nisam, bit ću gladna, tražiti neću - kazuje uplakana Mujesira.
Život je nju rijetko mazio. Odrasla je i opstajala poput biljke koja se, uprkos svim olujama, i dalje trudila da pusti korijen i preživi. Kaže da je zdravlje najveće bogatstvo i da od Boga ne tražimo mnogo, samo da nam podari zdravlje, jer bez njega sve drugo gubi smisao.
Ovu tužnu, ali snažnu priču, donijeli smo u videu iznad teksta, objavljenom u emisiji „Ispuni mi želju“.
