Svaki novi povratak u šeher Sarajevo donosi neku, do sad, nedoživljenu epizodu života “incontinuo“ tako je i ovih dana, kad ponovo susrećem ljude koji su dio mog života i mog bitisanja na sarajevskim i bosankohercegovačkim duhovnim paralelalama.
Godinama poznajem, radio sam, nadam se uspješno i realizirao čitav niz projekata u teatrima Bosne i Hercegovine al je jedno iskustvo apsolutno dominantno. To je rad, rjeđe druženje, a rad za sigurno sa dramskim prvakom Josipom Pejakovićem.
Poslije sjajnog teksta „Oj, živote“ oživotvorenog kao monodramska storija u moj život je ušla potpuno nova, autentična pojava Josipa Pejakovića.
Nikada se kao u vlastitim krizama čovjek ne suoči sa dva pola ljudskog zračenja: ljudskošću i ne ljudskošću.
Poslije niza dramskih velikih partija koje su bez daha ostavljale publiku širih južnoslavenskih prostora Josip je Pejaković u moj život unio dozu ljudske širine, sa kojom se teško suočiti na ovim prostorima, jer ona, jednostavno ovdje ne živi! Pejaković mi je u trenutcima krize pružio ruku, kao niti jedan moj teatarski saborac?!?
Takav ljudski gest može emanirati samo i isključivo humanistička veličina koja nije trenutnog karaktera!
Josip Pejaković ima potrebu da LJUDUJE!!!
Njegova se duša „prelijeva“ dušama svih onih sa kojima se susretnem.
Takav Josip Pejaković koji se ne treba dokazivati niti kao umjetnik niti kao domoljuba, niti kao gromada od čovjeka pokazao je u trenutku moga posrnuća način da se sa čovjekom ljuduje, a da ga se niti precjeni, ali niti podcjeni...
Nisam baš bio uvjeren iz svog dosadašnjeg iskustva u umjetnosti da umjetnička veličina biva praćena ljudskom širinom.
Josip Pejaković umjetnik čijim sam kreacijama u Judžinu O'Nilu, Krleži, autorskim projektima ovog umjetnika uvijek davao visoke ocjene pišući i govoreći o njima pokazao je suprotnu stvar: Da, upravo, velikog umjetnika „prati“ i bogati i ono što se zove golema ljudskost.
Možda najznačajniji umjetnik iz Travnika, poslije njegovog zemljaka Ive Andrića, Josip Pejaković, kroz snažnu dramsku riječ ali i spisateljstvo koje plijeni „na prvu“ pokazuju kako je u Pejakovićevom slučaju velika, gromadna uloga onoga što se zove angažman na planu širenja granica ljudskosti.
Dok sam strepio za rezultate koji će stizati iz bolnice hrabrio me istinski humanizam Josipa Pejakovića. A nakon toga došla je istinska nadgradnja; Pejaković me, zajedno sa sarajevskim parižaninom inžinjerom i stvaraocem novih vrijednosti Ibrahimom Žuđelovićem vraća gradu u kojem sam pola stoljeća pokušavao biti od koristi...
Pejakovićev angažman da se ljudima omogući pristojan život i u danima kada im sudba nosi posve drugu dimanziju donio je neslućenu ljudskost, koja se vremenom mora pretvoriti u nova do sad ne iskazana prijateljstva...
