Ravno četiri godine predavao sam na Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu predmete "Teatarska režija" i "Povijest teatarske režije“.
Ma koliko sam se trudio u jednom nisam uspijevao, uspostaviti osjećanja temeljne emocije, odnosno izvući na površinu emocije u najautentičnijem obliku...
To osjećanje duboke emotivnosti, istina u rijetkim trenucima uspjeli su najbolji u mojoj klasi pokazati...
Ono što im nisam mogao prenijeti ni u pedagoškoj ravnini niti u ravnini osobnih iskustava mogli su moji dragi studenti vidjeti na komemoraciji Halidu Bešliću u Narodnom pozorištu u Sarajevu.
Toliko nepatvorene i neglumljene emotivnosti bilo je u obraćanjima na ovoj komemoraciji. Potresni iskazi Dine Dervišhalidovića, Emira Hadžihafizbegovića, Enisa Bešlagića pokazivali su emociju koju nisam bio u stanju niti teoretski objasniti svojim studentima.
I na komemoracijama se uči... Osobito o autentičnoj i istinitoj emotivnosti. Ta komemoracija koja me je "bukvalno izbacila iz cipela bila je nevjerojatan praktikum za svakog umjetnika“.
Emocija kao vrhunac duboke ljudske boli i temeljne osjećajnosti bila je nazočna u golemim slapovima na ovoj komemoraciji. Ono što nisam bio u stanju kao pedagog prenijeti na svoje studente ostvarilo se na komemoraciji Halidu Bešliću, balkanskom Sinatri!
