Danas, 14.12.2025. godine, tačno je 30 godina od parafiranja i svečanog potpisivanja Daytonskog sporazuma u Parizu, koji je prethodno dogovoren u Ohaju, u SAD-u, nakon 21 dana pregovora.
Kako navodi Nihad Aličković iz pokreta AntiDayton, niko ne može reći da je ova mala, a zlatna i herojska zemlja tada mogla drugačije.
Dayton je bio svjetski projekat koji je, po njihovom planu, morao da se desi. Svijet je odigrao svoju ulogu tokom agresije – maksimalno nepravedno. Iako nas je zatrpavao humanitarnom pomoći i slao UN trupe u BiH, uvođenjem embarga na oružje jedinoj legalnoj i legitimnoj vojnoj sili u tadašnjoj RBiH jasno je pokazao kakva su bila stvarna očekivanja. Očigledno je da su očekivanja svijeta bila da će ova herojska zemlja vrlo brzo pasti na koljena pod pritiskom četvrte vojne sile u Evropi i da će, pod teretom prolivene krvi, oduzetih života i svega što se dešavalo već tokom 1992. godine, ipak pasti, predati se ili biti porobljena. Međutim, opstali smo. Preživjeli smo tadašnji napad sa svih strana. Preživjeli smo napade svojih komšija, prijatelja, nastavnika, intelektualaca, kriminalaca, plaćenika i nezainteresovanih stranih trupa koje su tada bile u RBiH. Preživjeli smo – ali silu svijeta, nažalost, nismo mogli – navodi Aličković.
Dayton nije potpisan zato što se nama potpisivao. Nije potpisan zato što smo bili umorni ili pred slomom. Naprotiv. Daytonski prijedlog stigao je u trenutku kada smo bili najjači, organizovani i nadomak potpunog oslobađanja RBiH - dodaje.
Ističe da nakon Srebrenice u julu 1995. godine, sa Armijom RBiH ispred vrata Banje Luke i Prijedora, Miloševićev vapaj za spasom urodio je plodom.
Ne samo zbog Miloševića, već i zbog tog okrutnog svijeta koji danas nijemo posmatra masakriranje Palestine. Taj svijet nije želio da ovom zemljom zavlada Armija RBiH i većinski bošnjački muslimanski narod. Kome to nije jasno, prespavao je ovih 30 godina i u glavi nema ništa. Alija nije potpisao Dayton na svoju ruku. Potpisao ga je pod prisilom, prijetnjama i pritiskom međunarodne zajednice i najvećih svjetskih sila koje su i u tim momentima prijetile našoj vojsci i našim položajima. Alija nije potpisao Dayton jer je to želio. Prije 1995. godine imali smo priliku potpisati niz navodnih mirovnih sporazuma koje su nam stalno podvaljivali, ali agresorske i zločinačke strane tada nisu bile zainteresovane za mir. Bile su u svojim najjačim naletima ubijanja, pljačke i provođenja genocida koji je započeo 1992. godine. Mir im tada nije bio opcija jer su vjerovali da će RBiH pasti. Danas, 30 godina kasnije, politikama tzv. rs-a, politikama hrvatskih političara u BiH, kao i politikama Srbije i Hrvatske, hirurški precizno se vidi da se apetiti prema BiH nisu smanjili ni za jedan milimetar – rekao je Aličković.
Poručuje da danas još uvijek samo Bošnjaci govore o suživotu, miru, jedinstvu i zajedničkoj državi.
Hvale svakog ne-Bošnjaka koji se takođe javno zalaže za to, ali takvih je, nažalost, vrlo malo i suštinski se ništa ne mijenja. S druge strane, i danas, nakon 30 godina oružanog mira, slušamo profašističke poruke, prijetnje, najave novih zločina i genocida, te ideje o stvaranju novih tzv. entiteta. BiH se od Daytona do danas nije razvila jer su najgore strukture ostale da žive, postoje i prijete. Nije se promijenio narativ područja sa većinskim hrvatskim stanovništvom. Nije se promijenio ni narativ područja sa većinskim srpskim stanovništvom. Ali nije se u potpunosti promijenio ni bošnjački narativ – svijest da u ovoj zemlji žive i drugi. Ono što se promijenilo jeste to da su Bošnjaci danas svjesniji nego ikada da ne postoji nijedan ugovor, potpis ili primirje koje će ugasiti tuđe apetite. Ne postoji mirovni sporazum koji može garantovati trajni mir našem narodu i našoj zemlji – kazao je Aličković.
Dodaje da su ovu zemlju su odbranili i sačuvali prvenstveno Bošnjaci, a nakon toga, odbranile su je i sačuvale i sve druge patriote koje su stale u odbranu svoje domovine.
Sve drugo i svaki drugačiji pristup ovoj temi nisu ništa drugo do mitologija i šatrolologija. Niko ovu zemlju nije spasio osim njenog autohtonog bošnjačkog naroda i svakog pojedinca kojem Bošnjaci s punim pravom odaju poštovanje i zahvalnost za učešće u njenoj odbrani. Danas, kada bi bilo lijepo slaviti i obilježavati jedan datum koji je mogao donijeti mir, stabilnost i suživot u ovoj zemlji, mi ga sa sigurnošću nećemo tako obilježiti, jer je on definitivno daleko od toga.Dayton je, nametanjem svojih aneksa, ostavljanjem tzv. republike srpske da postoji unutar Bosne i Hercegovine te stalnim uplitanjem u bh. politiku, ovoj zemlji nametnuo bezizlaznu, neriješenu i pat-poziciju, u kojoj se grčevito borimo da barem nešto u njoj procvjeta. Međutim, to je gotovo nemoguće. I dalje živimo u zemlji s tri predsjednika, dvije vlade, dva tzv. entiteta i jednim distriktom. Živimo pod utjecajem profašističkih politika i ideologija koje i danas prijete osamostaljenjem pola države i stvaranjem nove paratvorevine, presuđene u Hagu za udruženi zločinački poduhvat. Zamislite samo da takva želja postoji i danas, iako su presude svima već odavno poznate – ističe Aličković.
Jedino dobro što je proisteklo iz Daytona od 1995. godine do danas, govori Aličković, jeste to što su Bošnjaci, kao žrtve agresije i genocida, dobili priliku da svoje dželаtе izvedu pred lice pravde.
Nažalost, ne sve, ali veliki broj njih jeste. Presuđeni su vojni, politički, policijski i civilni akteri za genocid. Ono što smo uspjeli ostvariti u ovih 30 godina jeste sloboda govora o agresiji i genocidu, što ranije, nakon prethodnih genocida, nikada nije bilo moguće. Uspjeli smo dokazati, usvajanjem rezolucija širom svijeta, a potom i u Ujedinjenim nacijama, da je nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini izvršen planski i sistematski genocid. Razvili smo, barem djelimično, kulturu sjećanja. Dokazali smo da je odbrana zemlje bila časna i hrabra. Sačuvali smo granice naše domovine, ostvarene nezavisnošću 1. marta 1992. godine. Izgrađeni su neki putevi, objekti i infrastruktura, mnogo toga je popravljeno, ali je Dayton, kao nametnuti sistem, omogućio i ogromnu pljačku, nestanak resursa i novca, svega onoga što je Bosni i Hercegovini moglo donijeti napredak. Dayton je u mnogim procesima svezao ruke državi i onemogućio njen puni razvoj. Omogućio je agresorima pokušaj izjednačavanja žrtve i agresora, dajući im prostor i slobodu djelovanja i u tom narativu – govori Aličković.
Kako dodaje Aličković, Dayton je omogućio visokim predstavnicima i OHR-u da donose odluke koje često nisu u skladu s voljom većine građana Bosne i Hercegovine.
Dayton je omogućio i zloupotrebu slobode govora, čak i onda kada se ona temelji na potpunoj laži i obmani. Trpjeli smo Dayton 30 godina. Dayton, kao propali američki projekat i projekat međunarodne zajednice. Može se planeta zaustaviti, ali se nikada neće desiti da oni to priznaju. Nikada neće priznati da je ovaj koncept upravljanja državom s tri predsjednika ispravan. Zato i sami bezuspješno traže način za rješavanje problema u Bosni i Hercegovini. Našoj zemlji ne treba nikakav novi Dayton. Ne trebaju nam novi eksperimentalni ugovori na kojima će se testirati rješenja dok nam se generacije smjenjuju. Potreban nam je novi politički sistem Bosne i Hercegovine – apsolutna reforma sistema upravljanja, funkcionisanja i razvoja države. Potrebne su nam reforme na svim društvenim i političkim poljima, kao i reformisti – muškarci, žene i omladina – spremni za takav preokret. Ovaj sistem je evidentno propao. Projekat je propao. Nikome nije donio dobro osim pojedincima koji su se enormno obogatili, kao i nekim stranim faktorima koji su ovdje boravili i još uvijek borave – rekao je Aličković.
Ne smijemo prepustiti resurse koje imamo u svojim rukama stranim kompanijama. Telekom mora ostati naš. Pošta mora ostati naša. Željeznice moraju ostati naše. Elektroprivreda mora ostati naša. Aerodrom mora ostati naš. Savezi na svim sportskim nivoima moraju ostati naši. Rudnici, namjenska industrija, velike kompanije, prirodni izvori i drugo moraju ostati naši. Nema prodaje. Zaduživanje mora prestati ukoliko ne želimo izgubiti sve ono što ostvaruje značajne prihode i puni budžet naše države. Dayton je propali projekat svijeta. Ukidanje distrikta i oba tzv. entiteta jedini je put da ova zemlja konačno, barem u nekoliko ključnih segmenata, prodiše. AntiDayton pokret nije nastao slučajno. Nastao je jer je na vrijeme prepoznao anomalije ugovora koji je potpisan pod prisilom i prijetnjama i koji je, kao takav, prema međunarodnom pravu ništavan i ne bi smio biti validan - dodaje.
Dodaje da je Dayton potpisao Slobodan Milošević, koji u trenutku potpisivanja nije bio validni šef države, jer Savezna Republika Jugoslavija nije bila međunarodno priznata sve do 1996. godine.
Potpisi tzv. entiteta na Daytonu također nisu validni. Takvih anomalija ima mnogo – ovo su samo neke od najznačajnijih – ali se na njih gotovo niko ne osvrće niti pokušava ispraviti te greške. I danas su jedino Bošnjaci i politički faktori Federacije oni koji nastoje poštovati Dayton u onom kapacitetu u kojem je to uopće moguće. Međutim, s obzirom na konstantno kršenje i razgradnju Daytona od strane političkih struktura iz tzv. rs-a, to je u praksi postalo nemoguće. Trpjeli smo Dayton 30 godina. Dayton, kao propali američki projekat i projekat međunarodne zajednice. Može se planeta zaustaviti, ali se nikada neće desiti da oni to priznaju. Nikada neće priznati da je ovaj koncept upravljanja državom s tri predsjednika pogrešan! Tim povodom pozivamo na konačni obračun s političkim sistemom Bosne i Hercegovine poznatim kao Privremeni mirovni daytonski sporazum, te na uspostavu političkog sistema po uzoru na Ustav Republike Bosne i Hercegovine, koji je 1995. godine samo suspendovan, dok daytonski Ustav nikada nije prošao parlamentarnu proceduru u Bosni i Hercegovini. To dovoljno govori o nedovršenim procesima i potezima, ali i o pitanjima koja nikada neće biti stavljena na dnevni red Parlamenta BiH, niti će se razmatrati na bilo kojem drugom mjestu – naglašava Aličković.
Poručio je da svijet mora priznati svoju grešku i raspakovati ovaj nametnuti sporazum te Bosni i Hercegovini osigurati uspostavu demokratskog, reformisanog, dopunjenog i izmijenjenog Ustava RBiH, kao i povratak normalizacije u ovoj zemlji.
To je upravo ona Bosna i Hercegovina kakvu međunarodna zajednica navodno želi vidjeti u Evropskoj uniji. Međutim, sve dok u ovoj zemlji postoje distrikt, tzv. entiteti i tri predsjednika, to se, po svemu sudeći, neće desiti. Tim povodom, postavili smo transparent s jasnim stavom i jasnom porukom na sarajevskom mostu na Skenderiji – zaključio je Aličković.
