Naša djeca za manje od deset minuta mogu saznati o bilo čemu više nego što smo mi učili u redovnom edukativnom procesu. Ostaje, naravno, kao važno pitanje izvor informacija, ali i njihovo djelovanje ne samo na formiranje stava, nego i na ukupnu psihološku sposobnost djeteta da pravilno procesuira date informacije. U posljednje vrijeme, kao jedan od lošijih efekata ovakve dostupnosti informacija, bilježimo gubljenje samopouzdanja kod djece, što može ostaviti dugoročne posljedice na njihov život. O ovom problemu, ali i drugim izazovima koje donose moderno vrijeme i „pametni telefoni“, razgovarali smo u emisiji „Anatomija života“ s profesoricom Senijom Tahirović.
Pitanje samopouzdanja djece je izuzetno važno pitanje ne samo za djecu, nego i za odrasle. Često se u svojoj profesiji susrećem s ljudima koji su uspješni i ostvareni u svom poslu, ali nisu sretni, nisu zadovoljni, a odgovor na to pitanje gotovo uvijek nađemo upravo ovdje – kakav je bio njihov razvoj, kakvo im je bilo samopouzdanje ili kako su se osjećali. To je dio ukupnog postupka stvaranja slike o sebi koja se razvija s vremenom, ali je baza i temelj toga upravo u samom djetinjstvu, kada i razvijamo naše samopouzdanje. Znači, postaje vrlo važno kako mi sebe definišemo, kako se odnosimo prema svojim uspjesima i šta smatramo svojim uspjesima. Sve to vuče korijen iz predškolskog perioda i posebno onog dijela u kojem smo pamtili kako su se roditelji odnosili prema nama, odnosno je li taj odnos počivao na kritikama roditelja ili su se odnosili prema nama s odgovarajućim poštovanjem i prepoznavanjem naših dobrih strana. Usto, vrlo je važna naša kapacitiranost da rješavamo socijalne situacije u vrtiću, kako se postavljamo u odnosu prema drugoj djeci. Ukoliko je djetinjstvo obilježeno kritikama i nesnalaženjem u komunikaciji s vršnjacima, onda imamo situaciju da se lakše razvija nedostatak samopouzdanja i djeca počinju vjerovati da nisu dovoljno dobra, ističe profesorica Tahirović i dodaje koliko upoređivanje može biti pogubno za razvoj samopouzdanja.
Ako još roditelji u tom periodu, a to je čest slučaj, imaju tendenciju da svoje dijete stalno upoređuju s drugom djecom, uz rečenicu kako on to može, a ti ne, i ako vam to postane stil komunikacije s vlastitom djecom, ona počinju smatrati da nisu dovoljno dobri. To se nastavlja i u osnovnoj školi, a posebno teška posljedica tog uvjerenja jeste da se djeca prestaju truditi, jer unaprijed kažu: ‘Pa ja nisam dobar, ja to ne znam, ja to svakako ne mogu’, i tako se počinje stvarati anksioznost kod djece. Pošto ne ulažu napor jer ne vjeruju da mogu, izvjesno doživljavaju neuspjeh, što ih onda dodatno uvjerava da nešto ne mogu. Nakon toga rađaju se strahovi, što se samo pojačava u vrijeme adolescencije, a potom i tokom ostatka života, jasna je profesorica Tahirović.