O životu, vjeri i običajima ljudi u Bosni i Hercegovini pisali su mnogi – putopisci, naučnici, historičari, istraživači... U pisanim tragovima čuva se slika vremena, svakodnevnice i prazničnih trenutaka. Jedan od njih, Antun Hangi, krajem 19. stoljeća ostavio je dragocjeno svjedočanstvo o tome kako su muslimani u Bosni živjeli, slavili i okupljali se.
„Ono što karakteriše njegovu knjigu Život i običaji muslimana u BiH koja je izdata još 1906. godine, a znamo da je Antun Hangi već preminuo 1909. godine. To je njegovo možemo reći životno djelo, ono nas puno obavezuje da ga istražujemo i da razmišljamo o njemu. Opisuje život muslimana, pa možemo reći od rođenja pa sve do same smrti, opisuje život u kući, život u džamiji, život u čaršiji, u kahvi na teferičima, kakav je to adet i šta je to ćejf koji sprovodi jedan Bošnjak jedan musliman.“- kazao je Adnan Muftarević.
U njegovoj knjizi ''Život i običaji muslimana u BiH'' zabilježeni su trenuci koji i danas žive – u bajramskim jutrima, na porodičnim soframa i u zagrljajima koje dijelimo s najmilijima.
„Opisuje Ramazanski bajram, opisuje kurbanski bajram, Ramazanski bajram naziva velikim bajramom, za Ramazanski bajram nakon završetka posta, nakon one posljednje jacije, jer se posljednju noć nema teravija, ljudi idu kući i sutradan pucaju opet topovi na sabahu, nakon topova na sabahu počinje učenje ezana, mujezini se oglašavaju sa munara počinje oglašavanje mujezina, poziv na namaz, poziv na spas, pale se kandilji, i klanja se prvo sabah namaz i onda se čeka u džamiji.“- kazao je arheolog Adnan Muftarević.
„Kada su muškarci obavili svoju jutarnju molitvu, izlaze iz džamije, daruju sirotinju i čestitaju si međusobno riječima: „Bajram mubareć olsun“, Želim ti sretan bajram. Iza toga idu na groblja, a poslije toga jedu. Kada su jeli , idu jedni drugima od kuće do kuće, grle se i opet si čestitaju. Ako je ko s kim u zavadi, mora se sada s njim izmiriti, a ako ga je uvrijedio, ili mu koje zlo učinio, neka mu oprosti. Mir i ljubav mora da vlada u svemu muslimanskom svijetu.“ - Citat iz knjige Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini Antun Hangi
„Nakon bajram namaza muški prvo idu na mezarja, obilaze svoje bližnje, obilaze one šehide, obilaze rodbinu, stare, roditelje, dede, nane ili ako je neko nekom mlađem preselio na onaj svijet obilaze njihove mezarove, i onda se vraćaju kući. Jedan od tih starih adeta je da su vodili računa da istim putem se ne vrate kući, to mnogi praktikuju i dan danas, je li to neka vrsta sujevjerja ili nije, ne znamo, ali ljudi praktikuju da i mimo ramazana sa mezarja ako idu na mezarje da odmah ne dolaze kući da svrate u kahvu ili na neki drugo mjesto pa tek onda da dođu kući. To je nešto što Bošnjaci i dan danas, ne svi naravno, praktikuju.“- kazao je Muftarević.
„Baklava je samo bajramska, ja sam sa Vratnika a inače to važi za sve mahale u Sarajevu da se baklava samo pravila za Bajram. Bajram je bio priprema i kuće pod broj jedan, kuća se mora sva kompletno uraditi, sve, svaka sitnica, sve se mora očistiti, srediti. Pa se onda otvore sahare, pa se iz sahare vade posebni najljepši ćilimi, pa se na minder izbaci vez pa se sve što god ima da se pokaze pošto puno ljudi dolazi. Nama se i dolazi, a i mi odlazimo, eto ko i danas isto. Ali možda prije se više hodalo, bilo je prije do nekih običaja, više smo se vezali bilo nas je mnogo vise nego danas.“- kazao je Ismet Huseinović.
„Naravno žene ne idu prvi dan, ne idu u te posjete jer se i njima dolazi, pa nisu u mogućnosti da napuštaju, rekli bi da se kuća ne smije ostaviti praznom ili ne smije biti zaključano za bajram.“- ističe muzejski savjetnik.
„Već rano u zoru zapucaju topovi, mujezini pozivaju sa munara narod na jutarnju molitvu, sabah, a narod žuri u novim svečanim haljinama da se Bogu pomoli, i najsiromašniji musliman nastoji sada, ako ikako može, da si za taj dan pribavi novo odijelo. To se odijelo zove bajramsko odijelo, jer ga mnogi nose samo na bajram, a onda ga spremaju do sljedećeg bajrama. Siromašak koji si ne može nabaviti novog odijela, gleda da mu je barem staro okrpano, čisto i u redu.“- Citat iz knjige Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini Antun Hangi
„Nije bitno ne mora to biti novi materijal može biti i nešto staro, ali je bitno da se sašije. U stara vremena, ručno se šilo, bilo je i na mašinu i onih starih mahalskih žena koje su šile, ali najviše je bilo onih koji su sami sebi šilo. Ali svaki dijete bilo muška ili zenska bajramski su se morali obući, da se ponovi, a i mi stariji gledali da sašijemo neko odijelo.“- kazao je kazandžija Ismet.
„Duh Bajrama vi znate od čaršije do čaršije, negdje je malo jači negdje malo slabiji. Ali mislim da i dan danas postoji taj duh Bajrama i da ga mi nismo zaboravili da praktikujemo to sve što se veže za dva naša najveća blagdana, naša najveća praznika. Mislim da ne bi trebalo da u budućnosti oskudjevamo u tim običajima koje se trudimo da i mi prenesemo našoj djeci.“ - naglasio je Muftarević.
Tradicija nije samo sjećanje na prošlost – ona je dio svakodnevnice, prilagođena vremenu, ali s istim značenjem. U mirisu bajramske kahve, u osmijehu djece i toplini doma, i danas se prepoznaju oni isti trenuci koje su naši preci živjeli i koje je Antun Hangi zapisivao prije više od jednog stoljeća. Duh Bajrama ostaje isti – bez obzira na vrijeme i generacije.
Nekada i sada – Bajram ima isto ime, ali nosi različite oblike. Ipak, ono što se nikada ne mijenja jeste osjećaj u srcu.
Više pogledajte u prilogu Emine Kundo.
