Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (Mehanizam) uspostavljen je 2010. godine odlukom Vijeća sigurnosti UN-a kao privremeni, ali funkcionalno nužan pravni nasljednik MKSJ i ICTR-a. Njegov mandat nije simboličan niti "prazan", kako se politički tendenciozno tvrdi, već obuhvata zaštitu više od 3.200 žrtava i svjedoka; nadzor nad izvršenjem kazni za 40 pravosnažno osuđenih osoba; odlučivanje o pomilovanjima, ublažavanjima kazni i prijevremenim puštanjima; pomoć nacionalnim pravosuđima u krivičnom gonjenju ratnih zločina i upravljanje i zaštitu arhiva MKSJ i Mehanizma, kao sudski utvrđenog historijskog zapisa
Ove funkcije su neotuđive i ne mogu se administrativno "ugasiti" bez ozbiljnog narušavanja međunarodnog krivičnog prava, piše Stav.ba.
Rezolucijom 2740 (2024), Vijeće sigurnosti zatražilo je od generalnog sekretara UN-a izvještaj o administrativnim i budžetskim aspektima mogućih lokacija arhiva, prijenosu funkcija nadzora nad izvršenjem kazni i budućnosti pomoći nacionalnim jurisdikcijama.
Iako je rezolucija formalno tehnička, suštinski predstavlja politički test: da li UN stoje iza vlastitih sudskih institucija ili su spremne da ih žrtvuju pod pritiskom država koje su kontinuirano osporavale MKSJ i njegove presude.
Rusija od samog osnivanja Mehanizma osporava njegov legitimitet insistira na zatvaranju institucije, problematizira budžet i broj zaposlenih, relativizira sudski utvrđene činjenice.
Ruski stav nije izoliran. On je u potpunosti usklađen sa interesima Srbije i Hrvatske, koje imaju direktan interes da se oslabi međunarodni nadzor nad izvršenjem kazni, otvori prostor da osuđeni ratni zločinci kazne izdržavaju u „matičnim državama“ i eventualno omogući njihovo prijevremeno puštanje ili faktičko oslobađanje.
Premještanje ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića u Srbiju ili Rusiju bio bi udar na samu ideju međunarodne pravde.
Arhive Mehanizma nisu puki dokumenti. One su dokazni materijal o genocidu, zločinima protiv čovječnosti i UZP-u, sudski utvrđene činjenice koje se ne mogu politički pregovarati, temelj borbe protiv negiranja zločin. a
Zato interes nije usmjeren na javne, digitalizirane arhive, već na arhive Tužilaštva, spise sudskih vijeća i povjerljive materijale i interne evidencije.
Njihova fizička kontrola znači kontrolu nad narativom o ratu.
Nizozemska je više od tri decenije imala političku i ekonomsku korist od prisustva Tribunala, naplaćivala zakup prostora u zgradi koja je u njenom vlasništvu i gradila međunarodni imidž „države domaćina pravde“.
Odluka da se odbije daljnje domaćinstvo arhive te zgrada Mehanizma ponudi Europolu ili carinskoj upravi EU i UN-u saopći da Nizozemska "ne predviđa nikakvu dugoročnu ulogu" predstavlja moralni i politički zaokret koji neizbježno podsjeća na ponašanje u julu 1995. godine u Srebrenici.
Zgrada Mehanizma je simbol međunarodne pravde, jednako kao što je sud u Nirnbergu simbol suočavanja s nacizmom.
Ideja da se arhiva prebaci u region bivše Jugoslavije je politički neizvodiva, sigurnosno neodrživa i pravno rizična.
Iskustvo Bosne i Hercegovine - spaljena Vijećnica, uništena dokumentacija, sistematsko brisanje tragova zločina – jasno pokazuje da bi arhiva bila meta, bez obzira na državu domaćina.
Stav generalnog sekretara UN-a da je potreban konsenzus Srbije, Hrvatske i BiH je svjesna diplomatska barijera kojom se sprječava regionalni transfer.
Do sada je samo Švicarska pokazala spremnost da primi kompletnu arhivu, poštuje punu jurisdikciju UN-a i ne uvjetuje finansijskim ili političkim ustupcima.
Neutralnost Švicarske čini je jedinom održivom alternativom ako arhiva ne ostane u Hagu.
BiH je jasno i opravdano izrazila interes da bude domaćin arhive ili, alternativno, podršku neutralnoj lokaciji izvan regiona. Međutim ne postoji vidljivo međunarodno lobiranje. Posebno izostaje angažman Ministarstva vanskih poslova BiH prema državama koje su tradicionalni saveznici BiH, a javnost je gotovo potpuno neinformisana.
Pitanje finansiranja Mehanizma i arhive nije tehničko, već političko pitanje opstanka istine.
Ako Bosna i Hercegovina pristane na povlačenje finansiranja Mehanizma, relativizaciju značaja arhive i tiho premještanje ili fragmentaciju dokaza onda pristaje i na reviziju historije, normalizaciju zločina i poraz pravde.
Sudbina arhive Rezidualnog mehanizma nije administrativno pitanje UN-a, već globalni test spremnosti međunarodne zajednice da zaštiti vlastite presude. Uništavanje simbola pravde nikada nije neutralan čin — ono uvijek služi zaboravu i negiranju.
Ako padne haška arhiva, pada i istina.
