Safet Hadžić, predsjednik Kriznog štaba sarajevske regije, poginuo je 18. aprila 1992. godine u blizini Pretisa kod Vogošće. Iako je obavljao jednu od najvažnijih funkcija u odbrani glavnog grada i njegove regije, život je izgubio rame uz rame sa saborcima, kao obični borac.

Njegova veličina ne ogleda se samo u načinu na koji je poginuo na početku rata, već još više u svemu onome što je uradio u pripremama odbrane Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Njegov doprinos je ogroman, zbog čega mu pripada istaknuto mjesto u historiji oslobodilačke borbe.

Rođen 1952. godine u selu Strgačina kod Rudog, Hadžić je završio zanat metalostrugara i radio u Vodovodu. Rano je ostao bez oca Nezira, a već u dvadesetim godinama preuzeo je brigu o porodici.

To iskustvo ga je, vjerovatno, i oblikovalo u čovjeka koji je brzo sazrio i rano stekao jasnu viziju života. Bio je jedan od osnivača SDA u Sarajevu i prvi predsjednik ove stranke u opštini Novi Grad, te jedan od začetnika SDA u rodnom Rudom.

U posljednje dvije godine života djelovao je na dva kolosijeka: kao politički aktivista borio se za demokratiju i afirmaciju bošnjačkog naroda, dok je kroz Patriotsku ligu, nastalu u okviru SDA, radio na organizovanju odbrane zemlje pred nadolazećom agresijom. Hadžić je okupljao oficire koji su 1991. godine napuštali JNA i uključivao ih u redove Patriotske lige.

Kao čelnik kriznog štaba sarajevske regije, koordinirao je izradu plana odbrane Sarajeva. Upravo on je 2. decembra 1991. u Hrasnici, u kući Hasije i Kasima Ibrahimovića, organizovao tajni susret predsjednika Alije Izetbegovića sa grupom oficira. Tada je, prema izlaganju Sefera Halilovića, usvojen plan odbrane glavnog grada i zemlje.

Safet Hadžić imao je jednu od ključnih uloga u daljnjem radu Patriotske lige. Njegova kuća postala je centar veza, odakle je izdavao naređenja, primao nove članove, raspoređivao ih, brinuo se o njihovoj opremi i naoružanju, te istovremeno politički i taktički nadmudrivao oficire bivše JNA i rukovodstvo SDS-a.

Čak je i Momčila Krajišnika znao ostaviti bez odgovora. Nekoliko dana prije početka agresije bio je uhapšen na Ilidži dok je prevozio vojnu opremu, ali je tokom devetosatnog ispitivanja isljednike nadmudrio toliko da su ga pustili na slobodu.

Široj javnosti manje je poznato da je upravo on imao presudnu ulogu u organizovanju kontrabarikada 2. marta 1992. godine, kao odgovora na prve barikade koje su postavili pripadnici SDS-a u Sarajevu.

Oko sebe je okupljao veliki broj patriota, i onih javnih, i onih koji su djelovali ilegalno. Imao je i vlastiti mali operativni štab, u kojem su bili Suljo Kapidžija, Safet i Rahim Baltić, Suad Berbić i Ismet Čengić, ljudi koji su mu bili mnogo više od saradnika.

Svoj posljednji zadatak izvršio je 18. aprila 1992. godine. Putem centra veze naredio je Mustafi Zebi i Vahidu Ahmetspahiću da sa četom krenu prema Pretisu i obezbijede ga, a zatim i Nusretu Prljači da sa elitnom grupom Patriotske lige zauzme isti pravac.

Zajedno s njima krenuo je i on. Tog dana posljednji put je vidio majku Semizu, suprugu Džemilu i djecu Almiru, Nezira i Amelu, koje je ranije pripremio na mogućnost da mu se može dogoditi ono najgore.

Na ulazu u Pretis njegova grupa upala je u zasjedu, a četnički rafali okončali su njegov život.