Na današnji dan 1995. godine u Parizu je potpisan Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznat kao Dejtonski mirovni sporazum. A koliko je Dejton bio presudan za opstanak države, šta je za Bosnu i Hercegovinu značio tada, a koje posljedice živimo danas za Hayat je govorio akademik Mirko Pejanović, ratni član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.
Komentirao je i naslijeđe Dejtona i njegove dosege 30 godina poslije. Kazao je kako će izbjeći svoja sjećanja jer je bio akter kao član Predsjedništva - dogovaranja, pregovaranja i stvaranja osnove za mir.
Govorio je o tome šta su ponudili naučni istraživači na nedavno održanoj međunarodnoj naučnoj konferenciji u Akademiji nauka pod radnim naslovom '30 godina Dejtonskog mirovnog sporazuma - dosezi u izgranji mira i funkcionalne države'.
Izvojio je nekoliko zajedničkih karakteristika koje su eksperti, naučnici ponudili u svojim referatima.
Prva je da je Dejtonski mirovni sporazum zaustavio rat i omogućio izgradnju mira. Izgradnja mira odvijala se uz pomoć i ovlaštenja institucija i organizacija međunarodne zajednice. Tu su nekoliko institucija važne i prevažne. Prva je mirovne vojne snage, tada sa 60.000 vojnika pod upravom, pod komandom NATO saveza su došle da razdvoje vojne snage i uspostave slobodu kretanja ljudi i omoguće izgradnju mira.
Druga institucija je visoki predstavnik međunarodne zajednice. Treća institucija je ono što je omogućilo rad visokog predstavnika u širem kontekstu njegove koordinacije svih snaga međunarodne zajednice sa domaćim i lokalnim snagama. To je Vijeće za implementaciju mira u kome je veći broj država i najzad specijalni predstavnik Evropske unije. To sve skupa govori da je izgradnja države BiH u postdejtonskom vremenu se odvijala posredstvom internacionalizacije. To znači da je međunarodna zajednica imala snažna ovlaštenja da provodi Dejtonski mirovni sporazum – kazao je Pejanović u razgovoru s našom Ajlom Kalesić.
Dodao je kako se u tim ovlaštenjima posebno iskazuje izgradnja države BiH, izgradnja institucija države BiH.
Državna granična služba, Uprava za indirektno oporezivanje, sudstvo, sve ove službe i institucije oblasti sigurnosti i obavještajnog rada. I naravno tu je veoma važan momenat proširenje strukture Vijeća ministara. 1997. godine ono je imalo tri ministarstva i predsjedavajućeg Vijeća koji se mijenjao svakih osam mjeseci. Onda je uslijedilo da je Vijeća ministara dobilo nova ministarstva sa ovlaštenjima i to je izašlo na devet ministarstava. Najznačajnije je to da je uspostavljeno Ministarstvo odbrane i da su uspostavljene jedinstvene Oružene snage i to se smatra najuspjelijom reformom u post Dejtonskom periodu. Dakle, to su institucije koje su omogućile da država Bosne i Hercegovina funkcioniše i ona je funkcionisala, a međunarodna zajednica je sve vrijeme imala ulogu da pomaže, doprinosi, da se odvija istorijski proces provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma a on znači reforme i integraciju države Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju – rekao je naš sagovornik.
Pejanović je podsjetio da je po osnovu Bonskih ovlaštenja visokog predstavnika, inicirano 145 zakona.
I veći dio je nametnut tada i na osnovu tih zakona su izvedene sve ove reforme o kojima smo maloprije govorili. Što znači da je visoki predstavnik međunarodne zajednice nadomiještao ono što mi još nemamo u našoj državi, a to je puni konsenzus parlamentarnih stranaka koje na izborima osvoje vlast pa dođu da vrše vlast pa kažu vršit ćemo tu vlast na osnovu partnerstva. Nema pouzdanog koalicionog sporazuma i onda smo došli u jednu dodatnu krizu koja je izazvana potpunom opstrukcijom i urušavanjem institucija države BiH. Kažu blokade, to je urušavanje od strane Skupštine Republike Srpske odnosno od jedne stranke vladajuće u Republiki Srpskoj, to je SNSD. To je zaustavljeno i znamo kako, vjerovatno se tako ne bi zaustavilo da ova zemlja nema OHR i da nema visokog predstavnika i međunarodne zajednice – kaže Pejanović.
Ističe da su naučnici postavili pitanje i u dobroj mjeri dali odgovore kakva je budućnost države BiH u narednim decenijama i treba li državi BiH još međunarodna zajednica sa njenim institucijama, to znači i visoki predstavnik.
Odgovor je bio da visoki predstavnik treba, specijalni predstavnik treba, mirovne snage trebaju i njihova uloga je potrebna sve dok BiH, ona će uskoro dobiti početak pregovora, ne bude pozvana u članstvo EU. Zašto? Zato što je izgradnja konsenzusa o državnom razvoju BiH još vrlo tanka, vrlo rastresita i u tom pogledu se sugeriše visokom predstavniku i specijalnom predstavniku EU da svojim posredovanjem sa Parlamentarnom skupštinom BiH za svaku narednu godinu izgrade jedinstvenu reformsku agendu reformi koje se moraju provoditi i da ta agenda postane osnova koalicionog sporazuma stranaka koje će vršiti većinu u Parlamentarnoj skupštini BiH. Inače, ovako više ne može i ovako se gubi istorijsko vrijeme, nema napretka, a napredak se očekuje i očekuju ga svi građani. Na kraju treba reći da je 400.000 mladih ljudi u dobi od 20 do 30 godina, od 2013. godine do 2024, tako smo mjerili kroz jednu naučnu konferenciju o demografskim promjenama, otišlo da pronađe sebi punu egzistenciju, pronađe sebi dostojanstvo i pronađe okvir za život u kome je vladavina prava. Dakle, građani BiH ne da žele, oni traže i na svaki način pokušavaju da njihova zemlja ubrza integraciju u članstvo EU. Svakako tu je i interes da BiH postane članica NATO – zaključio je Pejanović za Hayat.
