U tom veoma spontanom razgovoru sa francuskim filozofom Bernardhenryjem Lévyjem otvaram temu muslimanskog integrizma i kažem mu da oni koji ne vole BIH optužuju Izetbegovića da je bio islamski fundamentalista.
Piše: Akademik Adamir Jerković/Oslobođenje
Pitao sam mnoge važne ličnosti - misle li da je Izetbegović zaista bio islamski fundamentalista? Kratko sam zastao, provjeravam efekat pitanja i dodajem: Svi odreda, čak i oni koji nisu bliski Aliji, opovrgnuli su mi utemeljenost takvih optužbi. Šta Vi o tome mislite?
Najprije da kažem da sam Aliju zaista volio. To ne krijem. Mnogo toga smo zajedno prošli i znam njegove vrijednosti, posebno ističem njegov izvanredan karakter. Nije mi nepoznato da ga mnogi optužuju za islamski fundamentalizam. Ali on nije bio islamski fundamentalista iako ga je u mladosti zaokupljala ova tema.
On to, uostalom, nije ni tajio. Ali, ako pročitate njegovu ‘Islamsku deklaraciju’, koju je napisao u mladosti, vidjet ćete da se u njoj ne zalaže za uvođenje nekakve vjerske države. Osim toga, on se vremenom i mijenjao.
Dakle, ne može se govoriti o Aliji Izetbegoviću kao islamskom fundamentalisti. To nikako. Moglo bi se reći da je on bio konzervativac, zapravo umjereni konzervativac u evropskom značenju te riječi, koji je poštovao i čuvao vrijednosti porodice i tradicije...
Škakljive teme
Prisjetio se da je u tom smislu sa Izetbegovićem vodio razgovore o škakljivim temama - Izraelu, Palestini, Salmanu Rushdieju - ali da nikad nije uočio islamski fundamentalizam za koji ga neki optužuju. Lévy mi je svjedočio da je čuo od Alije Izetbegovića onog dana kada mu je donio knjigu “Opasna čistota”, “da i on misli da je muslimanski ekstremizam, naročito u Alžiru, jedna od prijetnji u narednom vijeku”.
Bosanski islam, ponavljat će, to je nešto sasvim drugo - on je umjeren, tolerantan, nimalo opskuran i to mi je davalo argumente kada sam se prije 15 godina borio u Francuskoj i na Zapadu za bosansku stvar.
Čitam naknadno Lévyjevo pismo premijeru Édouardu Balladuru iz maja 1993. u kojem navodi da u Bosni ima jedna snažna muslimanska populacija, “da su ti muslimani suprotnost glupavim fundamentalistima... da su otvoreni, i tolerantni, i umjereni... taj islam koji bismo morali pozdraviti, i voljeti, i čuvati, taj islam - model, taj primjereni islam, eto kakvog ga imamo i kakvog smo ostavili da umre...”
Lévy upozorava da se u Sarajevu odigrava budućnost Evrope. U istom pismu upozorava premijera Balladura.
Jako bih volio, gospodine premijeru, da jedan zvaničnik naše države najzad shvati razmjere situacije. Volio bih to zbog BIH. Ali, također, zbog Francuske, čiju politiku Vi provodite.
U osnovi još vjerujem da ako proces ide svojoj konačnici, ako mi pristajemo (jer o tome se radi, zar ne) na nestanak Bosne kao nacije i suverene države, mi pristajemo ipso facto na seriju lančanih reakcija od koje možemo predvidjeti tek jedan sasvim mali dio...
U tom pismu, kao i mnogo puta kasnije, pokazuje koliko je odan Bosni i Izetbegoviću, koliko je vjeran jednoj velikoj ideji kosmopolitizma koja je ozbiljno ugrožena agresijom izvana. Zato ga snažno pogađa evropska izdaja pravde, u kojoj je Bosna oličenje te pravde i kosmopolitiski projekt što je predat dželatu i to bez trunke saosjećanja i sažaljenja.
To će zamjeriti predsjedniku Francoiseu Mitterrandu. Nije nepoznato da je on bio jedno vrijeme Mitterrandov intimus, kod koga se nedvosmisleno i ustrajno zalagao za BIH i uspijevao urediti posjete Alije Izetbegovića Jelisejskoj palati (Palais de l’elysée) koja je bila nenaklonjena BIH.
Konstatujem da je Francuska imala dvije “bosanske” faze. Prvu, za vrijeme predsjednika Mitterranda, a drugu pod vođstvom Jacquesa Chiraca. Prenosim mu moje razgovore sa Izetbegovićem o Chiracu, kojeg je neobično poštovao i bio mu zahvalan za njegovo lično angažovanje koje je dovelo do zaokreta u zapadnoj politici.
Prisjećam se riječi francuskog predsjednika za vrijeme njegove posjete Sarajevu 6-7. aprila 1998. Izetbegoviću je Chirac rekao:
U Evropskoj uniji prevladava mišljenje da Vi, gospodine predsjedniče, imate u tom građenju jedinstva glavnu ulogu.
Na to mi Lévy kaže da je Chirac “ubijedio Clintona da bombardira srpske položaje i vojnom silom zaustavi rat”, a da je Mitterrand bio prosrpski orijentiran i da je smatrao balkanski prostor izvorom i poprištem haosa kojem treba čelična pesnica, žandarski pendrek kojim će se Balkan držati pod kontrolom, kao što je to radilo Osmansko carstvo ili Tito, i zato je po Mitterrandu logičkim slijedom stvari Milošević bio taj koji je mogao održavati red na nemirnom poluostrvu.
Potpuno razočarenje Mitterrandom, prema kojem je nekad gajio divljenje, dogodit će se kada je predsjednik Pete Republike na jednoj večeri koju je 25. januara 1993. organizovao “SOS rasizam”, gledajući u pravcu Lévyja, napokon priznao:
Dok sam živ, čujete li me, dok sam živ, nikada Francuska neće zaratiti protiv Srbije!
Borba dobra i zla
Sve je jasno. Mitterrand je bio neuspješni grobar Bosne i Hercegovine. Svoje razočarenje Mitterrandom opisat će bolnim i neće propustiti da navede da on snosi “odgovornost zbog dugog odsustva Evrope u Bosni i Hercegovini”.
Kada su svi drugi šutjeli, Lévy je odlučio da vrišti. On je dobro znao da se tu radi o borbi dobra i zla i da je njegova dužnost pohitati iz bešćutno materijalno potrošačke Evrope da se brani čast i sloboda Bosne i Hercegovine, napisao sam na stranicama knjige “Sjećanja na Aliju Izetbegovića”.
