Bursać: Američki dečko Dodik još u ruskom krevetu - koliko će koštati povratak na fabričke postavke

'Dodik, koji je godinama marširao za Putinom, koji je igrao igru 'srpskog sveta', sada mora da sklopi unutrašnji - ali i vanjski - kompromis sa Amerikancima. Da preuzme njihovu ponudu u zamjenu za ukidanje sankcija. Dakle, gledamo vraćanje Dodika na fabričke postavke 'američkog dečka'. Pitanje je hoće li mu Moskva oprostiti - ako znamo da nije poznata po praštanju.'

Na početku treba zabilježiti da se Aleksandar Vulin, Vučićev gaulajter, Putinov čovjek za Balkan i nekakv senator RS-a vidno razočarao zbog povlačenja neustavnih zaključaka Narodne skupština Republike Srpske:

'Ukus poraza zadugo neće nestati' zaključio je prije par dana Vulin.

Ali…

Taj tamni ukus - gorčine, poraza i predaje kako ga vidi Vulin - postavlja okvir za ono što se u entitetskoj i državnoj matrici upravo odvija: politička transfuzija, geopolitička repozicija i međudržavni kalkulusi. U tom kontekstu postavlja se ključno pitanje: hoće li najnoviji 'dogovor' Milorad  Dodik-USA zatvoriti vrata Moskvi i domaćim putinofilima? Ili, drugim riječima: može li biti okretanja i Dodika i entiteta od kremljinskog 'srpskog svijeta' ka američkoj satelitskoj orbiti - i po kojoj cijeni?

Vulinova izjava nije samo retoričko-pedagoški izlet - ona je signalna raketa: 'Ukus poraza dugo neće moći da nestane… politika borbe za očuvanje Dejtonskog položaja RS doživjela je težak poraz.'

Ta formulacija sadrži više slojeva: prvo, priznanje poraza - a to u političkom rock’n’rollu entiteta i državne scene znači da su se razni planovi poremetili. Drugo, ukazivanje na činjenicu da 'ukidanje ličnih sankcija' - koje su se činile kao plijen - nije dovoljan dobitak za odricanje od dosljedne pozicije RS.

Dakle: Vulin se postavlja jasno - ako entitet ili onaj koji ga vodi (Dodik/SNSD) promijeni klasu savezništva ili kursa, ne može se računati da je to bez troška i bez prijetnje iz Srbije i posredno Rusije. Ovo je tek prvi sloj mape.

U sličnom tonu, Draško  Stanivuković zapravo uzima Vulinov govor i koristi ga kao artiljeriju. 'Ukus poraza dugo neće nestati… ukidanje ličnih sankcija nije dovoljno.'

Dakle: ne radi se više samo o pritisku iz Beograda, nego i o unutrašnjem rezonu banjalučke konkurencije: opozicija u RS-u prepoznaje da se nešto prelama - i želi da bude svjesna tog prekida kontinuiteta. Stanivuković postavlja diktat: ili promjena kursa, ili opravdanje za one koji su smatrali da je 'srpsko-ruski svet' jedini kurs bio - gotova priča.

U toj dinamici Dodik se nalazi u dvostrukoj mreži: sa jedne strane pritisak Beograda (kojeg reflektuje Vulin), sa druge strane unutrašnji pritisak (kojeg reflektuje Stanivuković). U tim čeličnim koricama političkog pakta - on mora da preživi a ne diktira više tempo trke.

Tu je i Nenad  Stevandić - koji, kao dio vladajuće entitetske scene, ne krije razočarenje odlukama skupštine koja je urinirala po samoj sebi i svojim ljetošnjm odlukama. On predstavlja staru garnituru: oni koji su navikli na režim čvrste veze sa Moskvom i Beogradom, a sada se suočavaju sa scenarijem da njihov 'sigurnosni' kutak mora da se otvori ka Zapadu, prije svega SAD-u. Taj otpor nije deklarativan: on je suštinski, ideološki i strateški. I upravo zbog toga je Dodikova pozicija izuzetno rizična.

Dolazimo do glavnog - merituma. Činjenica je da je - kako prenosi portal Klix - 'ukidanje sankcija je jasan znak američkog dogovora sa Dodikom'.

U tom ‘dogovoru’ leži transformacija: Dodik, koji je godinama marširao sa Putinom, koji je igrao igru 'srpskog sveta', sada mora da sklopi unutrašnji - ali i vanjski - kompromis. Da preuzme američku ponudu, verifikaciju i pozicioniranje u zamjenu za ukidanje sankcija, za novi budžet, za institucionalni status RS unutar BiH. I prvi test tog kompromisa - prema izvještajima - jeste usvajanje samog budžeta i zakona, uključujući i da Ured visokog predstavnika (OHR) 'ne smije biti upitan'.

Dakle: vraćanje na fabričke postavke 'američkog dečka' Dodik je moguća opcija - međutim, pitanje je kolika je cijena. A cijena je višestruka:

- U unutrašnjoj politici RS - morat će da opravda prema svom biračkom tijelu otklon od Putinovog kursa, što će značiti rizik od uznemirenja dugogodišnje naklonosti prema Moskvi.

- U politici prema Beogradu - mora da balansira između nove veze sa SAD-om i tradicionalne veze sa Srbijom; jedne bez druge ne može.

- U geopolitici - mora da manjka ovisnost od Rusije i jasno signalizira Zapadu da je promjena ozbiljna, inače će ostati u sferi ‘muž-sluge’ koji obećava ali ne isporučuje.

- U institucionalnom smislu u BiH - uslovskost prema budžetu, zakonu, OHR-u znači da neće više imati eksperimentalni status blokera, nego saveznika unutar državne logike. A to je za mnoge u RS-u - krah paradigme.

Ako uzmemo sve skupa u obzir, odgovor na pitanje 'Hoće li Dodik zatvoriti vrata Moskvi i lokalnim putinofilima?' glasi - da, ali teško.

Jer će to biti vrlo uvjetno, fazno i uz trošak. Ne u smislu formalne deklaracije, nego u smislu funkcionalnog otklona. Ali tamo gdje su vrata za Moskvu bila široko otvorena - neće se automatski zaključati. Region neće biti instant pro-zapadni a pogotovo ne Putinom preoran entitet RS.

Da bismo razumjeli dinamiku, moramo vidjeti širi obrazac: Zapadni Balkan je oduvijek bio igračačka ploča velikih sila. Kao što zaključak iz odlične analize Nedima Hogića za portal Odgovor.ba upozorava: 'Americi pripada nadređena uloga - ona rješava problem; Europa i strane u sukobu ili stvaraju problem ili ga nisu sposobne riješiti.'

Iz tog narativa proizlazi da je uloga SAD-a na Balkanu - ne toliko da prijateljuje sa lokalnim elitama, nego da ih usmjeri u trajnu orbitu američkih interesa.

Ta politika danas izgleda ovako u našem slučaju: - SAD želi da RS mirno ostane unutar okvira BiH i da Dodik prestane biti katalizator ruske linije. - Ako se Dodik mapira na američki ping, Washington dobiva indikator da je region 'pod kontrolom'. - Rusija dobiva signal: ‘Nemojte se igrati’ , nemojte se miješati ali će ostati prisutna kao opcija 'backup' - ruski kanal neće biti zatvoren, samo sklonjen u pozadinu i utišan.

Zato je ova 'zamjena orbite' proces, ne instant transformacija.

Kad novi kurs (amerikanizacija) bude ozvaničen, Moskva neće slomiti bajonet: ona će učiniti dvije stvari:

- Prvo, aktivirati plan B - učvrstiti manje vidljive veze, ekonomske, tajne kanale, prijetnje sankcijama, političke oligarhe koji rade u ruskoj sferi. Moskva će pokušati da stvori 'rezervu' u RS-u.

- Drugo, osloniti se na lokalne putinofile - oni će iskoro biti ili marginalizirani ili korumpirani, u svakom slučaju sistemski pritisnuti da prihvate novi kurs - ako žele ostati u igri. Oni će biti testirani: hoće li prihvatiti da budu 'glumci' novog stabiliteta ili ostati u 'Putinovim kampu'. Nema besplatnog ručka, pogotovo u Moskvi

Za Dodika to znači da ne može istovremeno služiti i Kremlju i Washingtonu - linija mora da se povuče ili da ostane tzv. 'dvovratni' igrač, ali. treće lige sa sve manjom autonomijom. I upravo tu nastaje rizik - ako promaši ili pogriješi korak, može ostati bez oba saveza.

Sada se vraćamo na naslovnu implikaciju: kako će reagovati Aleksandar Vučić, Dačić i Vulin prema ovom novom 'amerikaniziranom' Dodiku? I hoće li Vučić odabrati Stanivukovića kao favorita beogradske scene?

- Vulin već šalje signale: on je upozorio da je RS u 'teškom porazu'. Taj stav nije neutralan - to je pozicioniranje da Beograd neće mirno gledati RS ako ona promijeni kurs bez konsultacija.

- Dačić će, kao dugogodišnji (jvazi)diplomat, vjerovatno igrati dvojnu igru: s jedne strane prema Zapadu signalirati spremnost na partnerstvo, s druge strane prema Moskvi održavati 'prijateljske veze'.

- Vučić: on je kreator igara iza kulisa. Ako Dodik, njegov tradicionalni partner, krene ka Americi, Vučić ima dva izbora: ili ga podržati (što bi značilo rekalkulaciju i za samo Srbiju) ili ga pustiti niz vodu - i tada će on možda izabrati 'novog favorita' u RS-u (npr. Stanivukovića) da ima veću slobodu i manju zaleđinu Kremlja.

Posljedica: postoji realna mogućnost da Vučić 'preusmjeri' svoje favoriziranje - da podrži aktera koji ne moraju nužno biti vezani uz Moskvu ili US. U tom smislu, Stanivuković kao opozicioni promenljivi suvlasnik RS-a može postati opcija - ako mu Vučić da prostor. Time bi Beograd signalizirao: 'Mi više ne igramo samo igru Kremlja ali ni Vašingtona'.

Dakle: hoće li vrata Moskvi i lokalnim putinofilima biti zatvorena? Odgovor je: eklektičan yes-no-maybe.

Da - zato što je pokazatelj (ukidanje sankcija, američko-dogovoreni testovi budžeta i zakona) jasan.

Ne - zato što ni Moskva ni putinofili neće odmah biti izbačeni iz igre; oni će koristiti druge kanale, čekati priliku.

Maybe - zato što sve zavisi od toga da li će Dodik, RS, i Beograd imati kapacitet, hrabrost i sredstva da izdrže tu transformaciju bez da puknu.

Pitanje koje ostaje leluja u zraku: Hoće li Dodik takav zaokret platiti u naturi kremljinskoj klasi, i hoće li Beograd u preustroju favorizirati nova imena? Ako Vučić odluči da je Stanivuković novi front-igrač, to može biti signal da 'srpski svet' u starom obliku ide u inkubator.

I dok Dodik pozorno gleda u izborne kalendare, budžete i satnice, kremljinski i beogradski aparat čeka - jer onaj koji zakasni, zaključaće vrata sa unutrašnje strane.