Bursać: Anatomija jedne laži - kako Dodik izmišlja kršćansku ugroženost

Mislim da Bošnjaci ne žele ovakvu Bosnu, već žele Bosnu samo za sebe – da hrišćani budu manjina.’ Ta Dodikova rečenica nije politička. Ona je ontološka optužba. Ona je ratni i poratni pamflet ustaško-četničkog pogona na sva četiri točka: na prednjoj osovini Tuđman-Milošević, na zadnjoj Boban-Karadžić. Rezervnih točkova koliko hoćete. Njome se ne problematizuje politika, nego samo postojanje drugog. Jer kada političar počne govoriti jezikom ‘civilizacijskog rata’, on više ne traži rješenja. On traži opravdanje za ono što slijedi.

Gostovanje Milorada Dodika u emisiji Kompas na RTV Herceg-Bosne nije medijski događaj. To je najava onog što slijedi u 2026. Ne, nije to bio intervju, nego programski govor. Ne nisu to bili odgovori na pitanja, nego ideološka proba. Čim je rekao da više nikada neće govoriti za ‘sarajevske medije’, Dodik je simbolički zatvorio krug i krenuo: publika je izabrana, scena je namještena, kulise su tu, a poruka isporučena.

A poruka glasi ovako:

'Mislim da Bošnjaci ne žele ovakvu Bosnu, već žele samo Bosnu samo za sebe – da hrišćani budu manjina.’

Ta rečenica nije politička. Ona je ontološka optužba. Ona je ratni i poratni pamflet ustaško-četničkog pogona na sva četiri točka: na prednjoj osovini Tuđman-Milošević, na zadnjoj Boban-Karadžić. Rezervnih točkova koliko hoćete. Njome se ne problematizuje politika, nego samo postojanje drugog.

Bošnjak u toj rečenici nije građanin, nije akter, nije subjekt – nego huda prijetnja poretku svijeta. Ne pravnom, ne ustavnom, nego metafizičkom, ontoreligijskom. Prijetnja ‘hrišćanstvu’ ili ti ‘krišćanstvu’. Dobri Bošnjak, je eto najveće zlo u toj opskurnoj mitomaniji. Jer srpskom i hrvatskom nacionalizmu je malo po jedna država, nekako bi i to srce dobra što se Bosnom i što se Hercegovinom zove raskomadali

Tu Dodik više ne govori kao političar. On govori kao propovjednik straha i vikar budućih ratova.

A da bi toj propovijedi dao privid dubine, poseže za Samuelom Huntingtonom i njegovom tezom o ‘sukobu civilizacija’. Tu treba stati i reći jasno, bez diplomatskog okolišanja: Huntingtonova teorija je intelektualno slaba, istorijski površna i politički pogubna. Netačna nadasve. Ona svijet svodi na karikature i opšta mjesta. Civilizacije pretvara u monolite. Ljude u statistiku. A sukobe u sudbinu i fatum.

Huntington ne objašnjava svijet – on ga zamrzava. Njegova teorija ne služi razumijevanju, nego opravdavanju nasilja. Zato je obožavaju autokrate, nacionalisti i politički diletanti. I zato je Dodik koristi.

Naravno, Dodik ne zna šta Huntington zaista piše. Ne zna ni kontekst, ni kritike, ni unutrašnje proturječnosti te teorije. Ali zna ono što mu treba: da postoji jedan navodno ‘ozbiljan’ zapadni autor koji tvrdi da su muslimani i kršćani osuđeni na sukob. To mu je sasvim dovoljno.

I tu dolazimo do ključne tačke: Dodik ne opisuje stvarnost – on je proizvodi. A jedina stvarnost, po Dodiku, jeste kriza.
Bosna i Hercegovina nije prostor sukoba civilizacija. Ona je prostor susreta, sudaranja interesa, nepravdi, zločina i preživljavanja. Vjera u toj priči nikada nije bila uzrok, nego oruđe i eventualno povod. Alat u rukama elita koje nisu imale šta ponuditi osim straha.

Ali Dodik ide korak dalje. On već sada priprema teren za ono što sam još prošle godine najavio: čitava 2026. biće jahána na talasu izmišljene kršćansko-hrišćanske ugroženosti. To neće biti sporadična retorika. To će biti narativ. Svakodnevnica. Ideološki smog. Medijski rafalni talog o kome ćemo se naslušati žalopojoki onih., navodno, pod krstom.

Svaki politički problem biće preveden na ‘napad na hrišćane’. Svaka presuda – ‘udar na Srbe i Hrvate’. Svaka kritika – ‘islamistička agenda’. Svaki zahtjev za pravnom državom – ‘majorizacija’. To je već vidljivo. Ovo gostovanje je tek prvi glas u horu.

I tu Dodik više nije solo igrač. Tu se savršeno uklapa duet s Draganom Čovićem: jedan galami o civilizacijskom ratu, drugi cementira etničku podjelu. Jedan prijeti raspadom, drugi ga naziva ‘realnim rješenjem’. Različiti stilovi, ista matrica.

Ali ono što ovu situaciju čini tragičnijom od samog Dodika i Čovića jesu oni koji šute. Jer bez šutnje, ova priča nema snagu. Bez šutnje, ona se raspada pod težinom vlastite gluposti.

Tu je važno vratiti se mom prijatelju i saborcu Andreju Nikolaidisu, koji precizno razbija samu srž te logike:

‘U famoznom ‘sukobu civilizacija’ nema ni sukoba ni civilizacija.’ Kaže u svojoj zadnjoj kolumni.

I dalje:

‘Svaki put kada prihvatimo da postojimo ‘mi’ i ‘oni’, mi i oni u sukobu, prihvatili smo njihovu logiku, ušli smo u njihov svijet.’

To je ključ.

Onog trenutka kada prihvatimo Dodikovu binarnu podjelu – mi kršćani, oni muslimani – mi više nismo u stvarnosti. Mi smo u njegovoj konstrukciji, u njegovoj paranoji, u njegovoj političkoj teologiji straha. U njegovoj mašini.

Nikolaidis ide još dalje:

‘Iz njihovog svijeta binarnih opozicija izlazimo tek ponekad, tek onda kada učinimo dobro. Ekscesivno, ničim izazvano dobro.’

A to je ono čega se Dodik najviše boji: dobro koje ne može kontrolisati. Solidarnost koja ne pita za vjeru. Građane koji ne pristaju da budu plemena, kvote i brojevi. Ljude koji odbijaju da se svrstaju u njegove rovove.

Zato on mora stalno iznova crtati linije. Zato mora proizvoditi ugroženost. Zato mora izmišljati ratove. Zato kao Onan stvara tenzije. Jer bez toga ostaje samo jedno pitanje: šta si, Milorade Dodiče, uradio za ljude koji žive pod tvojom vlašću?

A odgovor je porazan. Pitajte stanovnike atara koji svojata.

Sa druge strane, Bosna i Hercegovina nije savršena. Ali nije ni mitsko bojište civilizacija. Ona je zemlja u kojoj politika već decenijama sistematski proizvodi strah kako bi sakrila vlastitu nesposobnost.

I zato ova Dodikova izjava nije samo sramna. Lako ćemo za sram, pogotovo tamo gdje ga nema. Ona je signal za uzbunu. Jer kada političar počne govoriti jezikom civilizacijskog rata, on više ne traži rješenja. On traži opravdanje za ono što slijedi.

Za 2026.
Za ono što dolazi.
Za ono što, ako se ne razgradi na vrijeme, više neće biti samo retorika.