Bursać: 'Đeneral', novo četničko filmsko smeće iz Srbije

Film je još jedno propagandno smeće u nizu celuloidnog smeća iz Srbije gdje se zločinci predstavljaju kao heroji. Ali šta je poenta? Poruka je-ako se može prepraviti Foča iz 1943., može se prepraviti i Prijedor iz 1992. Ako se može oprati Višegrad iz Drugog rata, može se relativizovati i Srebrenica iz 1995. Ako se može napraviti “Đeneral” od onoga što dokumenti i povijest ruše, može se napraviti “odbrana” od onoga što presude potvrđuju. Ako su zločinci heroji onda se zločn isplati i treba ga ponoviti!

Premijera srbijanskog filma „Đeneral“ samo što nije – crveni tepih u Beogradu, pa onda kino-svečanost u Banjaluci. Dakle, i u 2026. godini historija ne piše relevantnim udžbenikom, hisotrijskim podacima nego jeftinom propagandnom projekcijom. Ne raspravom, nego trailerom. Ne dokumentom, nego muzikom koja podiže emociju taman toliko da publika zaboravi šta se desilo, gdje se desilo i kome to se desilo.

O najnovijem filmu koji je još jedno bestijalno prekrajanje historije. Nakon pamfleta poput “Heroja Halijarda" nakon čitave parade filmova o četničkim koljačima koji su afirmativno, umiveno i lažno prikazani kao „neshvaćeni junaci“, “gerilici“ stiže nam još jedna bljutava revizionistička skaska – Đeneral.

Za one dušebrižnike koji će pitati: A kako znaš da je smeće, kad ga nisi gledao, evo odgovora:

Znam jer autor stoji u smeću, i na smeću, i indirektno poručuje da je napravio smeće.

Naime, reditelj filma Miloslav Samardžić već godinama pokušava prekrajati historijske činjenice. On otvoreno priznaje da mu je glavna namjera snimanjem ovog filma bila da „ispravi krivu Drinu“. A znamo kako izgleda velikosrpsko „ispravljanje krivih Drina“ – uvijek se završi u krvi, masovnim grobnicama, genocidu i na koncu i kolektivnom poricanju.

Premijera u Beogradu i potom u Banjaluci nije nikakav kulturni događaj. To je politički čin manifestovanja srpskog sveta. Smišljen, ciljan i opasan pokušaj da se Draža Mihailović, komandant kolaboracionističkog i zločinačkog pokreta, prikaže kao heroj, vizionar i žrtva “komunista“ i “velikih sila“.

Njegovo djelovanje u Drugom svjetskom ratu ostavilo je krvave tragove širom regije – u Foči, Višegradu, Sandžaku, istočnoj Bosni, Hercegovini. Hiljade pobijenih civila, etnička čišćenja, obračuni sa svima koji nisu pristajali uz ideju “homogene nacije”, otvorena saradnja s okupatorima kad god je to bilo korisno za obračun s partizanima i “nepoželjnima”. Sve to u ovom filmu ne postoji. Izbrisano. Ušutkano. Prebrisano celuloidnom gumicom.

I tu dolazimo do ključa: ova priča više nije stvar ukusa, nego stvar dokaza, odnosno fabrikovanja dokaza i brisanja istine. Jer dok se na platnu prodaje “dokumentovana istina”, arhive vrište suprotno.

Podsjetimo se za časak:

Postoje cijeli nizovi dokumenata, domaćih i stranih, hiljade stranica koji su razotkrili kolaboraciju četničkog pokreta s nacistima. Presretnute njemačke depeše, izvodi OSS-a, izvještaji britanskih misija – sve to je od sredine 1943. nadalje razgolitilo ono što se danas pokušava prekriti šminkom “antiosovinske operacije”.

Ali hajmo još malo konkretnije:

Kakvih su razmjera bili četnički zločini, govori jugoslavenski partizanski general Kosta Nađ, koji ovako opisuje svoja sjećanja na Foču, u zimu 1942. godine:

“..Ne sećam se da sam ikada u životu vidio nečeg jezovitijeg od onog što smo zatekli u tom gradu. razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji ne bi bio zasićen krvlju poklanih. to je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava klanica. pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno prepletene njome, četnici su preklane ljude i žene bacili s mosta u reku. Mnogi se zapletoše o stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zveri. Žene i devojke prije klanja silovali su na očigled roditelja, muževa i braće. Strahote se ne daju opisati...”
(Vjesnik, Zagreb, 25.05.1952.)

Ovo nećete vidjeti u filmu.

Saveznici, dakle, nisu “izdali” Mihailovića zato što su bili zli ili zato što su mrzili Srbe, nego zato što su zaključili da čovjek i pokret koji se predstavlja kao “saveznički” u praksi ne radi ono što savezništvo znači: ne udara na okupatora, nego pregovara, kalkuliše, kolaborira i etnički čisti stvarajući Veliku Srbiju. Tražene diverzije na važnim prugama nisu izvršene. Umjesto otpora, stigla je opstrukcija. Umjesto antifašizma, stigla je trgovina.

Onda dolazi onaj omiljeni trik revizionizma: “spašavanje pilota”. Priča se servira kao moralna amnestija. Kao da jedan čin – i to često iz očaja i kasnog proračuna – može izbrisati čitavu politiku noža, ognja i kolaboracije. A i tu dokumenti govore da je stvarnost mnogo složenija: spašavanja su postojala, ali brojčano i suštinski ne nose ono što im se danas učitava; partizani su spašavali daleko više, a četnici su se u tu priču uključivali kasno, kad je postalo jasno da je poraz izvjestan i da treba na brzinu oprati obraz pred budućim pobjednikom.

Šta radi film? Film radi ono što radi propaganda: uzme zgodan detalj, napravi od njega moralni tepih i pod taj tepih nagura sve – od Foče do Višegrada, od Sandžaka do Podrinja – da se “ne vidi”.

Ovdje više nema glume naivne publike. Nema “to je samo film”. Ovo je dio državne infrastrukture.
U Srbiji se revizionizam ne događa slučajno, niti spontano. On se gradi godinama – preko sudova, medija, ministarstava, školskih narativa, “instituta”, komisija, javnih servisa i ceremonija. Vrhunac te politike bio je onaj pravosudni momenat kad je rehabilitacija Draže Mihailovića 2015. godine pokušala da zločin pretvori u proceduralnu fusnotu: nije sporno šta je radio, nego “nije imao fer suđenje”. Eto, to je nova moralna filozofija – zločin ostaje, ali se popravlja zapisnik.

I tu se vidi mehanizam: ne traži se istina, traži se format u kojem će laž biti prihvatljiva. Film je savršen format. Kino je savršena sala. Mladi su savršena meta. A država je savršen producent – direktno ili indirektno, kroz legitimitet, promociju, logistiku i tišinu.

Dok se u demokratskim društvima vlastite sramote preispituju, ne bi li se prošlo kroz proces suočavanja sa prošlošću, ovdje se te sramote ekranizuju kao ponos. U tom smislu, Đeneral nije filmski projekat – to je državna ideološka poruka.

Radnja filma bavi se kratkim periodom 1943. godine. Ne slučajno. Taj komad vremena pažljivo je izrezan da bi Mihailović izgledao kao saveznički partner, a četnici kao “najveća antiosovinska sila”. To je revizionistička metoda: uzmeš jedan kadar, izbrišeš kontekst, i od koljača napraviš generala epopeje.

Istina je tvrdoglava: Saveznici su Mihailovića napustili upravo zato što je kolaborirao, zato što je više ratovao protiv partizana i civila, zato što je bio u savezu sa Musolinijem i Hitlerom. E zato su podržali partizane. Upravo zato je Mihailović nakon rata osuđen kao ratni zločinac-što je i bio.

Ali u Đeneralu toga nema. Nema Foče. Nema Višegrada. Nema Sandžaka. Nema spaljenih sela. Nema zaklanih porodica. Ima samo “časni general” i “neshvaćena borba”.

Samardžić sam kaže da su filmovi najmoćniji medij za prenošenje poruka. I tu je, po prvi put, potpuno iskren. Đeneral nije umjetničko djelo. To je klasična politička propaganda. Državni projekt revizije historije. Celuloidna legitimacija zločina.

U zemlji u kojoj niču murali Draže Mihailovića, u kojoj se sudskim presudama relativiziraju zločini, u kojoj se četništvo pere, umiva i parfemiše, ovaj film dolazi kao kruna tog višedecenijskog procesa. Kao poruka mladima: učite historiju iz bioskopa. Učite etiku iz marketinga.

To što u filmu glume poznati glumci ne daje mu umjetničku težinu. Naprotiv! Predstavlja samo veću opasnost. Jer publika dobija laž upakovanu u celofan “nacionalne istine”.

Ko misli da je ovo samo spor oko Drugog svjetskog rata, neka pogleda kako izgleda današnji revizionizam oko devedesetih. Isti aparat, ista metoda, ista logika.
Danas se u regionu, naročito u Srbiji i RS-u, sistematski radi ono isto: masovni zločini postaju “incidenti”, genocid postaje “sporni termin”, logori postaju “sabirni centri”, agresija postaje “odbrana naroda”, a ratni zločinci postaju “heroji” na muralima, na tribinama, u udžbenicima, na televizijama.

Četništvo se zato mora oprati da bi se današnja ideologija rasteretila. Jer kako braniti moralni kič današnjeg velikosrpstva ako se prizna da mu je direktni ideološki predložak bio kolaboracionistički i zločinački četnički pokret? Zato se radi “brijanje brada” unazad: četnik postaje antifašista, pa onda sve ostalo postaje moguće – i u 1941. i u 1992.

I tu se regionu šalje jasna poruka: ako se može prepraviti Foča iz 1943., može se prepraviti i Prijedor iz 1992. Ako se može oprati Višegrad iz Drugog rata, može se relativizovati i Srebrenica iz 1995. Ako se može napraviti “đeneral” od onoga što dokumenti i povijest ruše, može se napraviti “odbrana” od onoga što presude potvrđuju.

Premijere nisu slučajno zakazane baš tamo. Beograd kao centar proizvodnje mita. Banjaluka kao njegova ispostava. Kao velika regionalna sala za projekcije u kojoj se testira koliko duboko revizionizam može ići bez otpora.

Ovo nije film o prošlosti. A ne! Ovo je film o sadašnjosti. O društvu koje ne želi istinu jer istina boli. O politici koja zna da bez mitova nema kontrole. O regionu koji se i dalje klacka između suočavanja i ponavljanja historije.

Đeneral nije samo ( još jedan loš) film. On je uvreda. Za žrtve. Za historiju. Za razum. To je nova četnička bajka ispričana u HD rezoluciji, s ciljem da se zločin prevede u “nesporazum”, a krv u “tešku sudbinu”.

I dok god se takvi filmovi snimaju – uz prešutni ili otvoreni blagoslov državnog aparata – region neće izaći iz rata. Samo će ga gledati u bioskopu.

U mraku sale, uz kokice, uz nacionalni patos, uz falsifikat koji glumi “dokument”.
A kad se svjetla upale, ostaje isto pitanje koje revizionizam mrzi: kome je ovo pranje potrebno?

Odgovor je uvijek isti: onima koji bi i danas, kad bi mogli, “ispravljali Drine” tuđom krvlju i životima.
Samo što sad to rade kamerom. I tišinom i aminom državnih institucija.