Bursać: Djeca nam se smiju – o kakvoj pobjedi Trojke Helez priča dok zemlja ide u propast?

Zukan Helez mrtav-hladan izusti: “Kraj karijere Milorada Dodika, institucije zablistale pod Trojkom!” Zablistale? Ma gdje, Zukane? U kojem svemiru, u kojem rječniku, u kojoj paralelnoj stvarnosti? Jer ako je ovo blistanje, onda je to sjaj eksplozije raspada. Ako je pravda “pobijedila” time što je Ustavni sud potvrdio presudu koja je već mjesecima pravosnažna, dok je u međuvremenu isti taj Sud oslobodio Dodika za rušenje ustavnog poretka – onda mi živimo u apsurdnom limbu. To nije pobjeda, to je poptpuni poraz. Jeste li vi normalni, pobogu!? Djeca vam se smiju!

Ponekad se čini da živimo u Kafkinom romanu, samo što nema Kafke da to napiše. Ili u skeču Nadrealista koji nije snimljen jer bi bio previše stvaran i brutalan. U toj grotesknoj verziji BiH, starčki domovi ubijaju svoje štićenike, policajci podvode maloljetnice, a država se kruni pred našim očima.

Sve se raspada, sve smrdi, a Dodik i Čović se, poput dvojice funkcionalnih alkoholičara, tapšu po ramenima i nazdravljaju svakoj novoj budalaštini Trojke. Trojke koja ne samo da ukopava sebe, nego i ovu zemlju, pretvarajući je u prćiju u kojoj će Bošnjaci, nastavi li se ovako, biti svedeni na 20 posto teritorije i još manje prava.

I onda, kao da ništa od toga ne postoji, kao da se sve odvija u nekom paralelnom univerzumu, pojavi se ministar odbrane Zukan Helez i mrtav-hladan izusti:

Kraj karijere Milorada Dodika, institucije zablistale pod Trojkom!

Zablistale? Ma gdje, Zukane? U kojem svemiru, u kojem rječniku, u kojoj stvarnosti? Jer ako je ovo blistanje, onda je to fosforescentni sjaj otrovnog raspadanja.

Pa čekajte ljudi, nešto što je pravosnažno potvrđeno prije skoro pola godine sada se predstavlja kao “velika pobjeda države nad Dodikom”? A oslobađajuća presuda za rušenje ustavnog poretka od strane tog istog Ustavnog suda – o tome ni riječi!?

Jeste li vi normalni, pobogu!?

BiH nema nikakve šanse sa ovakvim Ustavnim sudom - izjavio je Dodik za Srnu i dodao:

Krnji sud donosi političke presude. Idemo dalje, prema Evropskom sudu, a političke stvari se rješavaju politički.

Drugim riječima, Dodik koji je višestruko napadao ustavni poredak i otvoreno prijetio secesijom proglašeni je NEVINIM i sada drži lekcije o ustavnosti i najavljuje politički revanšizam – a mi to sve nazivamo “pobjedom prava”.

Nema pobjede, ima samo produžetak tragedije.

I dok Trojka slavi svoje “pravne uspjehe”, Dragan Čović u miru kroji plan za novu, “stabilnu” Bosnu i Hercegovinu. U intervjuima za Hrvatski tjednik i preko svojih portala, HDZ-ov vođa otvoreno govori o “tri federalne jedinice” kao “budućnosti BiH”.

Ako želimo funkcionalnu BiH, moramo uvažiti stvarnost. Tri federalne jedinice – bošnjačka, hrvatska i srpska – dale bi stabilnost, zaustavile preglasavanja i omogućile svima da se osjećaju sigurnima - kaže Čović.

Eto rješenja – podijeliti zemlju na tri dijela, pokopati ideju građanstva, cementirati etničku podjelu i zvati to “europskim putem”. Čović zna da mu vrijeme ide u korist. Dok Trojka ispija kafe s ambasadorima i ubjeđuje javnost da se “evropske reforme” sprovode, HDZ i SNSD već pišu nacrt novog ustava – BiH kao konfederacije triju federalnih jedinica, gdje će svaka etno-elita imati svoje torove, svoje teritorije, svoje budžete i svoje strahove.

To nije budućnost. To je kraj budućnosti. Baš tako. Kraj!

Faruk Kajtaz je to precizno nazvao “konsocijacijom ili konačnim ovladavanjem vlašću”. Jer ono što Čović nudi nije federalizam, nego sofisticirana verzija apartheidne logike – svako sa svojima, svako za sebe, a (eventualna) država kao ljuštura. U tom “konsocijacijskom modelu”, kako ga on eufemistički naziva, vlast ne pripada građanima ni biračima, već etničkim elitama. Sistem postaje samonametnuti zatvor: vitalni nacionalni interes, entitetsko glasanje, domovi naroda – sve ono što je već paralisalo BiH, sada bi se institucionalizovalo do besmisla.

To nije reforma. To je završni čin raspada države.

Jer konsocijacija ne donosi stabilnost, nego produženu agoniju – beskrajne krize, blokade i “usaglašavanja” dok novac, kao jedino vezivno tkivo vlasti, teče u džepove elita.

A dok Čović i Dodik crtaju nove granice i dogovaraju raspodjelu moći, Trojka šuti. Ili, još gore – tapše sama sebe po ramenu. Uvjerava nas da institucije rade, da se “pravna država” gradi, da je “vladavina prava temelj demokratije”. Lijepo zvuči, Zukane. Samo što se, u praksi, ta pravna država pretvorila u lošu predstavu za najnaivnije birače.

Jer ako je pravda “pobijedila” time što je Ustavni sud potvrdio presudu koja je već mjesecima pravosnažna, dok je u međuvremenu isti taj Sud oslobodio Dodika za rušenje ustavnog poretka – onda mi živimo u apsurdnom limbu. To nije pobjeda, to je autoironija.

Trojka se danas ponaša kao vlast koja vjeruje u vlastitu propagandu. Dok Helez slavi “pad Dodika”, Dodik održava prijeme, proziva Ustavni sud, pljuje po BiH i najavljuje “evropski put Republike Srpske”. Dok Nermin Nikšić govori o “uspjesima u reformama”, Dragan Čović u Mostaru priča o “konsocijacijskom ambijentu” i novim “federalnim jedinicama”. I sve to uz blagoslov Hrvatske, koja otvoreno lobira u Briselu da BiH prihvati “realnost tri naroda”.

U toj “realnosti”, Bošnjaci postaju etnička fusnota.

A građani – oni prestaju postojati.

Konsocijacija je, kako to kaže Kajtaz, samo sofisticiran način da se “etnički cementira” vlast. A kad se vlast cementira, narod se zatrpa. Nema tu demokratije. Nema ravnopravnosti. Ima samo beskrajno usaglašavanje, pregovori o pregovorima, blokade sistema i politička trgovina. Država postaje puki provizorij – ni država ni protektorat, ni građanska ni etnička, nego nešto između, ni živo ni mrtvo. Država Bosna i Hercegovina u formaldehidu.

Zato, kad Helez kaže da su “institucije zablistale”, treba mu reći da to nije svjetlost pravde, nego fosfor na raspadnutom tkivu države.

Jer ovo nije pobjeda prava nad bezakonjem.

Ovo je pobjeda bezakonja uz pečat institucije.

Nije to pravda – to je karikatura pravde.

I dok Zukan Helez tapše sam sebe po ramenu, Dodik planira nove napade na Ustavni sud, a Čović se smješka s Plenkovićem i Milanovićem, uvjeren da će uskoro dobiti svoju “hrvatsku federalnu jedinicu”. A Trojka? Trojka, umjesto da reaguje, šuti – kao svaki saučesnik koji se boji da ne izgubi stolicu.

Bosna i Hercegovina danas nije na raskrsnici.

Ona je već skrenula.

I to u pravcu bez povratka.

Jer kad se porazi slave umjesto da se problemi rješavaju, kad se iluzije zovu reformama, a kapitulacija proglašava trijumfom – to više nije politika. To je autodestrukcija.

A kad država postane skeč koji ni Nadrealisti nisu stigli snimiti, onda nam ni Kafka više ne pomaže.

Jer Kafka je bar imao sistem.

Mi nemamo ni to.