Bursać: Dok Ljubić kroji novu Herceg-Bosnu, Sarajevo šuti- ovako se razvaljuje BiH!

Ideja trećeg entiteta nije reforma, nego formalizacija ratne ideje konačne etničke podjele Bosne i Hercegovine. I nije evropski put, nego put izvan Evrope — zauvijek. Ovo je otvoreni poziv na promjenu ionako klimavog ustavnog poretka. Na komadanje zemlje. Na novu dejtonizaciju. Na cementiranje etničkih torova. Na kraj BiH.

Božo Ljubić je konačno rekao naglas ono što njegovi politički HDZ ovci i istomišljenici iz Hrvatske i BiH šapuću desetljećima, a što sarajevska kvazigrađanistička scena uporno odbija da čuje. Bez rukavica, bez pudera, bez diplomatskih uvijanja: BiH u EU ide preko trećeg entiteta, poentira Ljubić. I još dramatičnije: preko Zagreba, a ne preko Sarajeva, Brisela ili Strazbura.
Dobro, nije da nismo znali.

Ali…
To nije samo puka politička provokacija. To je otvoreni poziv na institucionalno rastakanje pravno ionako kilave države. Poziv upakovan u celofan priče o „simetričnoj federalizaciji“, „jednakosti naroda“ i „novoj dejtonizaciji“. I što je najgore — ovaj put ne nailazi na odgovor ili ne daj Bože otpor, nego na klimoglavo mumljanje, poluosmijehe i kvazianalitičko impotentno-logorječino balahanje sarajevskih salonskih građanista.
Treba biti potpuno jasan:

I to i Ljubić, i Čović, i Dodik vrlo dobro znaju. Ali se prave da ne znaju. Dok sarajevski kvazigrađanisti zaista ne znaju, ali se prave da nešto znaju.
I to je najveći problem.

Kada Božo Ljubić kaže da BiH u EU ide preko Zagreba — on zapravo nimalo ne pretjeruje. On samo priznaje ono što HDZ već godinama radi: zloupotreba Hrvatske kao političkog sistema poluga za blokiranje Bosne i Hercegovine. I to HDZ (zapravo oba HDZ-a) rade otvoreno, jer im se može. Niko ne reaguje, osim ponekog zaturenog poluopreznog komentara, koji nestane u pola dana.

Zato Ljubić bez zadrške nudi mapu nove BiH: tri nacionalne federalne jedinice, plus dva distrikta. Dakle — realizacija Herceg-Bosne u svim parametrima, samo u novom izdanju.

To što priča o „diskontinuitetu teritorija“ uopšte nije nova, niti je njegova ideja. To je stari ratni san, samo prepakovan u tehničko-administrativni jezik. Kao da će se osvajačke i zločinačke ambicije lakše probaviti ako se nazovu „modalitetima reorganizacije“ umjesto “ratnom stečevinom“.

Ali poenta je još mračnija:

On i HDZ-ovci odavno znaju da BiH, podijeljena na tri etnije ne može ni sanjati o EU. I znaju to iz presuda iz Strazbura. Znaju to iz osnova evropskog prava i briselske Mape puta. Znaju to iz svake analize i svakog briselskog dokumenta.

Ali im to i nije cilj. Nije im cilj jedinstvena, moderna, evropska BiH.

Njihov je cilj — BiH kao tronacionalni tor, koji će se onda, prirodno i, misle, bezbolno, raspasti.

Ono što šokira više od Ljubića jeste — tihi, polusretni muk sarajevskih kvazigrađanista. Trojka i pripadajući ekosistem analitičara ponašaju se kao da je riječ samo o još jednoj HDZ-ovoj „izjavi za unutrašnju upotrebu“.

Nije.

Ovo je otvoreni poziv na promjenu ionako klimavog ustavnog poretka. Na komadanje zemlje. Na novu dejtonizaciju. Na cementiranje etničkih torova.

A Trojka?

Za to vrijeme Trojka je zauzeta uljepšavanjem svog „evropskog puta“ kao PR koreografije koja u najboljem slučaju ne služi ničemu. Zauzeta slikanjem sa evropskim diplomatama i ponosnim objavama o „približavanju Briselu“.
U međuvremenu:

-HDZ im kroji izborni zakon,
-HDZ im određuje šta smiju reći,
-HDZ im postavlja okvire političke realnosti.
A Trojka se ponaša kao da je sve to dio nekakvog „evropskog kompromisa“.
To nije kompromis.

To je kapitulacija, samo upakovana u građanistički rječnik.

Zabrana ulaska Avdi Avdiću u Hrvatsku savršeno se uklopila u ovaj narativ. Čitava sarajevska građanistička scena osm par formalnih poziva preko one stvari “da se riješi stvar“ odjednom je — šutjela. Ili još gore: likovala. Tražila „razloge“. Zabadala povećalo u Avdin rad, kao da je on problem, a ne država koja štiti osuđene ratne zločince, ustaške ideologe, policiju prožetu korupcijom i kriminalne mreže.

Avdić je kriv samo zato što radi — u interesu Bosne i Hercegovine.

Da je radio u interesu Hrvatske, danas bi bio:
-član upravnog odbora,
-savjetnik u nekoj od BiH državnih institucija,
-počasni gost hrvatskog ambasadora.

A ne osoba kojoj se zabranjuje ulazak jer je raskrinkao kriminalno-špijunske mreže koje hrvatski politički vrh ne želi ni da spomene.

I tu se krije ključ svih stvari:

Ako služiš drugima, posebno susjedima i komšijama, nagrada je obilna.
Ako služiš Bosni i Hercegovini — dobiješ zabranu ulaska u tuđe torove.

Sarajevski građanizam je postao neka vrsta političkog sedativa. Poltički morfijum za elitu. Ideologija koja govori o „evropskim vrijednostima“, ali ne smije da izgovori riječi „suverenitet“ “cjelovitost“ “nedjeljivost“. Ideologija koja zaziva „građansku državu“, ali se istovremeno naslanja na one koji je rastavljaju na komade.

Njihov politički horizont stao je na nivou:

-lajkanja objava evropskih ambasada,
-pozivanja na „kompromis“ bez suštine,
-kritikovanja poteza koalicijskih partnera samo kad to postane društveno sigurno.

U zemlji gdje se otvoreno traži etnička, ne podjela nego trodijela, gdje se nudi nova Herceg-Bosna, gdje Zagreb preuzima ulogu „portira“ i “izbacivača“ EU integracija — oni raspravljaju o formatu press konferencija i broju zamjenika ministara u posjeti Briselu.

Sarajevski građanizam danas je postao kula od papira: visoka, ali prazna, impresivna na oko, ali bez ikakvog otpora prema onima koji je guraju u ambis.

Ljubić dalje kaže:

Bez federalne jedinice sa hrvatskom većinom nema stabilne BiH.

Istina je brutalno jednostavna:

Jer nema evropske države koja funkcioniše na etničkim federalizacijama.
Nema ustavnog sistema EU koji prihvata tri odvojene teritorijalne etnopolitičke nacionalne kabine.

Nema presude iz Strazbura koja ne zahtijeva suprotno — uklanjanje etničkih privilegija, a ne njihovo cementiranje.

„Simetrična federalizacija“ je samo druga riječ za trajnu dezintegraciju.

To nije reforma — to je kraj.
Čović i Ljubić to znaju.
Dodik to zna.
Brisel to zna.
Zna i Washington.
Izgleda da jedino ne zna — Trojka.

Ili još gore, prave se da ne znaju. A ne možeš niti ubijediti, a niti probuditi nekoga ko se pravi da spava.

Ako Ljubić i Čović rade svoj posao — guraju svoj etnonacionalni projekat — ko iz vlasti radi protiv njega? Ko ga zaustavlja? Ko brani državu?
Trojka, navodno.

Ali kako je brani?

-Prihvatajući izmjene izbornog zakona pisane u Zagrebu.
-Prihvatajući poruku da je „Zagreb važniji od Brisela“.
-Prihvatajući da se medijskom slobodom trguje na granici.
-Prihvatajući da se BiH tretira kao eksperiment etničkog inženjeringa.

Trojka, dakle, javno zastupa evropske vrijednosti, a potpisuje anti-evropske politike.
Oni su postali savršeni politički paravan: lice modernosti za politike koje dezintegrišu državu.

Zato pitanje nije demagoško, nego urgentno:

A dok se u BiH precizno, korak po korak, gaze temelji multietničke države — Hrvatska tone u vlastitu verziju rehabilitacije neoustaškog ekstremizma. Nijemci to vide jasnije nego mi: bujanje nacionalizma, relativizacija ustaštva, tolerisanje mržnje, ministri na Thompsonovim koncertima.

Kad takva Hrvatska postane „predziđe EU“ za BiH — jasno je da se ovdje ne radi o integraciji, nego o potčinjavanju.

Ovo nije još jedna izjava Bože Ljubića. Ovo je strateško objelodanjivanje projekta koji traje tri decenije. I koji danas ima manje otpora nego ikada.

BiH danas razaraju tri sile:

1. Dodik — otvoreno, grubom secesionističkom politikom.
2. HDZ — perfidno, ucjenama i kvazievropskim simulacijama.
3. Trojka — pasivno, prešućivanjem, normalizacijom i strahom da izgubi naklonost ambasada.

Ako se ovo nastavi, Bosna i Hercegovina neće trebati neprijatelje.
Uništit će je oni koji se kunu da je čuvaju.

A dok Avdi Avdić plaća cijenu za to što je radio u interesu svoje zemlje — političke elite naplaćuju svoju moć aplauzom iz Hrvatske i šutnjom Sarajeva.

To je mjera realnosti.
To je mjera izdaje.
To je mjera istine.
I zato se treba pitati:

Jer treći entitet nije rješenje.
On je test.
A BiH ga, ovako razbijena i ovako uspavana, opasno loše polaže.