Poruka Bošnjacima danas glasi isto kao i devedesetih: šutite, povucite se, zaboravite – ili ćete nestati. Ali Bošnjaci nemaju luksuz da se prave da ne razumiju. Oni znaju kako počinje. Znaju kako izgleda kad se prvo piše po zidovima, pa po novinama, pa u zakonima, a onda mecima po nedužnim ljudima.
Kada se na zidu Ambasade Bosne i Hercegovine u Podgorici ispiše poruka
„Generale, hvala ti za Srebrenicu“,
to nije incident u Podgorici.
To nije unutrašnje pitanje Crne Gore.
To nije samo ni „poruka regionu“.
To je direktna prijetnja Bosni i Hercegovini. I još direktnije – poruka Bošnjacima.
Jer kad se slavi genocid i Srebrenica, ne slavi se prošlost. Slavi se metoda. Ne zahvaljuje se istoriji, nego se poručuje budućnosti. To je rečenica koja u sebi ne nosi nostalgiju, nego obećanje za nova klanja. Obećanje da ideologija koja je proizvela genocid nije poražena. Samo je promijenila zid.
Za Bosnu i Hercegovinu, ovo nije grafit. Ovo je deja vu.
Bošnjaci vrlo dobro znaju šta znači kada se genocid ne poriče, nego slavi. To je viši stepen bolesti. To je faza u kojoj zločin više ne treba opravdanje, jer je već internalizovan kao moralno ispravan čin. Kada neko napiše „hvala za Srebrenicu“, on ne kaže „nije bilo genocida“. On kaže: bilo je – i trebalo je.
I to je ključ.
Ova poruka je upućena svima onima koji su preživjeli, koji pamte, koji nose kosti svoje djece u mezarjima od Potočara do Prijedora. Upućena je onima koji su mislili da je barem minimum civilizacijskog konsenzusa u regionu postignut – da se genocid više ne slavi javno.
E pa nije.
Jer ideologija velikosrpskog nacionalizma nikada nije napustila ni Crnu Goru, ni Bosnu i Hercegovinu. Samo je povremeno izlazila iz forme. Danas se vraća ogoljena, drska i samouvjerena, uvjerena da može nekažnjeno prijetiti.
Zid u Podgorici je samo ogledalo onoga što se godinama govori u Banjoj Luci.
Milorad Dodik već godinama radi isto – samo bez spreja. On genocid negira, relativizira, ismijava, psuje, kriminalizuje sjećanje i prijeti otcjepljenjem. On ne mora pisati grafite – njemu su institucije RS-a zid. Njegove izjave su sprej. Njegova politika je poruka: ako se može, ponoviće se.
Zato je iluzija misliti da je poruka iz Podgorice „crnogorski problem“. Nije. Ona je regionalna ekspozitura iste ideologije koja Bošnjacima poručuje da su greška istorije, višak prostora, smetnja projektu.
Velikosrpski nacionalizam ne može postojati bez antibošnjačke mržnje. To nije retorička figura – to je istorijska konstanta. Bez dehumanizacije Bošnjaka nema teritorijalne ambicije. Bez negiranja genocida nema „srpskog sveta“. Bez prijetnje Srebrenicom nema discipline.
Zato se ova poruka piše baš na Ambasadi BiH. Zato baš Srebrenica. Zato baš sada.
Jer Bosna i Hercegovina je za njih neriješeno pitanje. Otvorena rana. Nedovršeni posao.
A Bošnjaci su, u toj bolesnoj računici, prepreka.
Ono što dodatno zabrinjava jeste normalizacija. Opasna tišina. Mehaničke osude bez suštine. Regionalna diplomacija koja se pravi da ne razumije značenje poruke. Kao da se radi o pjanskoj psovci, a ne o prijetnji genocidom.
Ali Bošnjaci nemaju luksuz da se prave da ne razumiju. Oni znaju kako počinje. Znaju kako izgleda kad se prvo piše po zidovima, pa po novinama, pa po zakonima, a onda po ljudima.
Zato je ovo pitanje opstanka sjećanja – ali i opstanka politike otpora.
Bosna i Hercegovina mora jasno reći:
ovo nije sloboda govora.
ovo nije vandalizam.
ovo je govor mržnje sa genocidnom porukom.
I mora se prestati sa regionalnim samozavaravanjem da se radi o „ekstremima“. I “pojedincima”Ekstremi su već odavno u centru. U parlamentima. U vladama. U medijima. Na zidovima ambasada.
Poruka Bošnjacima danas glasi isto kao i devedesetih: šutite, povucite se, zaboravite – ili ćete opet biti meta.
Razlika je samo u tome što se danas poruka šalje sprejem, a ne granatama. Za sada.
Zato je odgovornost Bosne i Hercegovine, njenih institucija, ali i bošnjačke političke i intelektualne scene, da prestane reagovati defanzivno i submisivno. Da prestane objašnjavati da je genocid bio genocid. To je već presuđeno.
Vrijeme je da se jasno kaže:
ko slavi genocid, prijeti.
ko prijeti, mora snositi posljedice.
i ko misli da će Bošnjaci opet šutjeti – vara se. Na koncu, postoji i zakon i zakonski okvir. Ako će se poštovati zakon!
Jer zidovi se mogu oprati. Ali, poruke se pamte.
A ova poruka je jasna: oni nisu odustali.
Pitanje je samo – jesmo li mi spremni da to konačno shvatimo?
