Bursać: Kako je Dodikov deal s Amerikancima predstavljen kao pobjeda bh. vlasti i države

Šta je Dodik, zapravo, dobio? Sve što mu treba!

Ostat će na čelu SNSD-a, i dalje će određivati ritam političkog života u RS-u, i dalje će ucjenjivati Sarajevo, i dalje će kontrolisati resurse i medije. Amerikanci su mu dali poziciju da ne izgubi obraz, a on im je zauzvrat dao iluziju stabilnosti. To je najklasičniji win-win dogovor: Dodik je "pomiren s Washingtonom", Sjedinjene Američke države su "smirile krizu", a BiH, kao i obično, plaća ceh.

Krenulo je, još će Američka ambasada u Sarajevu Miloradu Dodiku odštampati zahvalnicu što nije izveo oružanu pobunu!

Još će mu, po svemu sudeći, sa zgrade Ambasade mahnuti američkom zastavom i poručiti: "Hvala ti, Mile, što si ostao u okviru ustavnog poretka koji već godinama rušiš!"

Jer, eto, došli smo do tačke kad se povlačenje neustavnih i secesionističkih zakona proglašava trijumfom stabilnosti, a Dodikov blef pretvara u američki diplomatski uspjeh.

State Department i ambasada SAD-a u Sarajevu takmiče se u hvalospjevima Narodnoj skupštini RS-a što je, pazite sad, poništila sopstvene odluke kojima je pokušala razmontirati državu Bosnu i Hercegovinu.

"Ova odluka će usmjeriti pravac djelovanja ka konstruktivnom partnerstvu sa Sjedinjenim Državama, zasnovanom na zajedničkim interesima, ekonomskom potencijalu i zajedničkom prosperitetu - saopćio je glasnogovornik Ambasade SAD-a.

Drugim riječima, Milorad Dodik je stvorio krizu, zaprijetio oružjem, pokušao urušiti institucije države, i sada dobija tapšanje po ramenu jer je odustao od vlastite ludosti.

I sve to, naravno, uz prateći narativ o "stabilnosti i zajedničkom prosperitetu", kao da se radi o uspješnom biznis dilu, a ne o političkoj trgovini s najpoznatijim ucjenjivačem na Balkanu.

I sve to, naravno, uz prateći narativ o “stabilnosti i zajedničkom prosperitetu”, kao da se radi o uspješnom biznis dilu, a ne o političkoj trgovini sa najpoznatijim ucjenjivačem na Balkanu.

Dodik, majstor političke trgovine, ponovo je prodao isti trik pod novim imenom.
Kao što podsjeća Klix, on već trideset godina koristi istu matricu: najprije prijeti, potom eskalira, onda popušta – i na kraju naplati “deeskalaciju”.

Evropska unija mu je godinama gutala te mamce, od Lajčakovih vremena i odlaska stranih sudija, do posljednjih pokušaja da se EU "emancipuje" kao ključni posrednik u BiH.

Ali sada, kad su se Evropljani izgubili u vlastitoj birokratskoj šumi, u igru se vratio stari gazda – Washington.

I kao nekad devedesetih, Amerika opet "smiruje krizu" koju je sama tolerisala, samo da bi na kraju imala s kim da potpiše "uspješan dogovor".

To je, zapravo, srž američke stabilokratije: nagrada za minimum racionalnosti.
Ako ne pucaš, ako ne pališ, ako ne dižeš barikade, eto ti zahvalnica i obećanja o "zajedničkom prosperitetu".

Ali evo male sitnice koja je svima promakla u ovom "uspjehu":

Ustavni sud BiH već je ranije stavio van snage sve odluke NSRS-a koje su bile neustavne.

Drugim riječima, Dodikova odluka koju Amerikanci sada slave kao "konstruktivnu" bila je ionako ništavna po sili ustava.

To znači da je Dodik samo formalno "povukao" ono što je već bilo pravno mrtvo slovo na papiru, i za to dobio pohvale najmoćnije sile na svijetu.

Pa ako je to "pobjeda Bosne i Hercegovine", onda je to pobjeda amputirane ruke koja se raduje što joj je rana zamotana američkom gazom.

Na istoj sjednici NSRS-a imenovana je i Ana Trišić-Babić, bliska Dodikova saradnica, za vršiteljicu dužnosti predsjednice RS-a.

To je poruka par excellence: Dodik možda formalno više nije predsjednik, ali de facto ostaje gospodar entiteta.

Sada ima idealnu poziciju – bez funkcionalne odgovornosti, a s potpunom moći. Ostaje na čelu SNSD-a i pita se za sve, bez bilo kakve odgovornosti.

Amerikanci su, svjesno ili ne, upravo kupili stabilnost tako što su nagradili autokratu koji je tu nestabilnost proizveo.

Ovaj slučaj otkriva mnogo više od pukog političkog dila.

Pokazuje da je Evropska unija potpuno ispala iz igre u BiH.

Dodik, koji se godinama igrao s Bruxellesom kao mačka s vunenim klupkom, sada se vratio izvoru moći – u naručje onih koji su ga i lansirali na političku scenu devedesetih, predstavljajući ga tada kao "dašak svježeg vazduha".

Sad, tri decenije kasnije, taj "dašak" se pretvorio u otrovni smog koji Amerika pokušava prozračiti, ali prozori su joj zatvoreni evropskom mlitavošću.

Evropa priča o "vladavini prava", dok Amerika kroji "stabilnost po svaku cijenu".

I tako nastaje novi stari poredak: BiH kao zatočenik između američkog pragmatizma i evropske impotencije.

Šta je Dodik, zapravo, dobio?

Sve što mu treba.

Ostat će na čelu SNSD-a, i dalje će određivati ritam političkog života u RS-u, i dalje će ucjenjivati Sarajevo, i dalje će kontrolisati resurse i medije.

Amerikanci su mu dali izlaznu rampu da ne izgubi obraz, a on im je zauzvrat dao iluziju stabilnosti.

To je najklasičniji win-win dogovor: Dodik je "pomiren s Washingtonom", Sjedinjene Američke Države su "smirile krizu", a BiH, kao i obično, plaća ceh.

A posebnu dozu tragikomedije ovoj situaciji daje vladajuća Trojka.

Oni su, valjda, jedini uspjeli od ovog Dodikovog dila s Amerikancima napraviti – svoju diplomatsku pobjedu!

I sad, kao u nekoj provincijskoj parodiji politike, gledamo kako se puleni Trojke utrkuju u izjavama, u samohvali, u pripisivanju sebi nekakvih "zasluga" za "deeskalaciju situacije".

Za to što je Milorad Dodik odustao od udara na državu koju su oni sami ostavili bez ijednog ozbiljnog odbrambenog mehanizma?

Za to što su Amerikanci odlučili da je “mir s Dodikom” isplativiji od sukoba s njim?

Za to što su u međuvremenu dopustili da se institucije BiH svedu na dekor koji služi
isključivo kao pozadina za fotografisanje njihovih beskrajnih konferencija za medije?
Licemjerno do srži.

Dok se oni zaklinju u "evropski put", Dodik trguje direktno s Washingtonom, a država se polako pretvara u puku kulisu stabilokratije – fasadu iza koje su svi zadovoljni dok se ništa suštinski ne mijenja.

I tako, u zemlji u kojoj se abnormalno proglašava normalnim, čovjek koji je decenijama rušio državu danas je simbol njene stabilnosti.

To je, zapravo, najveći paradoks bosanskohercegovačke stvarnosti:
Ako ne zapališ kuću, bit ćeš slavljen kao vatrogasac.

Ako povučeš neustavan zakon, bit ćeš heroj demokratije.

Ako ucjenjuješ silu i preživiš, postaješ njen partner.

A Amerika? Ona se "raduje pragmatičnijem odnosu s RS-om".

Mi bismo se, izgleda, trebali radovati tome što nas je Dodik, barem za sad, odlučio ne kazniti.