Bursać: Kako se pravilo kaže - ustaša ili četnik ili samo idiot?

Hrvatski ustašluk i srpsko četništvo uvijek dišu istim plućima, samo navodno različitim jezicima. To su zapravo samo dva plućna krila jednog oboljelog tijela, da ne kažem u krležijanskom stilu, dvije polovine jedne balege na putu. Jedni iz Zagreba viknu “Za dom spremni”, drugi iz Beograda uzvrate “Ustaše opet napadaju!” – i svi, svi do jednog, savršeno sretni, a Vučić najsretniji!

Na Balkanu se, kažu, sve može zaboraviti osim uvreda koje ostaju vječno i rade kao neka vrsta perpetum mobila. Nema ni zlatne ribice s toliko kratkim pamćenjem kao što ga imaju ovi naši narodi s beskonačnim pamćenjem mržnje.

I tako se ovih dana ponovo vježba stara školska lekcija – ona iz vremena kad se po imenima i krvlju mjerilo ko je čiji, a po parolama “Za dom spremni” i “Kolji ustaše” znalo ko smije pjevati, a ko mora šutjeti.

Pa da krenemo putem ustaško-četničke semantike:

U Splitu, na Danima srpske kulture, nekoliko maskiranih neoustaških “junaka“ s fantomkama na glavama prekinulo je priredbu. Djeca su plesala. Starci su pjevali. A oni su upali, derući se, vrijeđajući, mašući simbolima zločinačke NDH. Niko od njih ne zna ni gdje je bio Jasenovac, ali svi znaju napamet refren: “Za dom spremni”.

U Zagrebu – repriza. Pedesetak maskiranih muškaraca pred Srpskim kulturnim centrom pjeva “O Hrvatska, nezavisna država”, uz poklič i čast NDH. Interventna policija stoji, broji, procjenjuje, mjeri da li je mržnja dovoljno “blaga” da ne bi narušila javni red i mir.
Zamislite taj apsurd: u 2025. godini policija u zemlji članici EU mjeri jačinu ustaškog refrena. Ali baš tako!

A dok su u Splitu i Zagrebu maskirani mladići prekidali kulturne događaje, u Beogradu su Vučićevi “antifašisti” – zapravo njegovi neočetnički SNS-huligani – bacali crvenu farbu na kuću jednog Hrvata i Mađarice. I uz psovke su vikali “ustaša!” i “zaklaćemo te!”.

I sad će neko reći da je sve to slučajnost. Nije. To je ogledalo. Jer hrvatski ustašluk i srpsko četništvo uvijek dišu istim plućima, samo navodno različitim jezicima. To su zapravo samo dva plućna krila da ne kažem u krležijanskom stilu dvije polovine jedne balege na putu. Jedni iz Zagreba viknu “Za dom spremni”, drugi iz Beograda uzvrate “Ustaše opet napadaju!” – i svi, svi do jednog, savršeno sretni.

Jer im treba neprijatelj da prežive i da se pogledaju u ogledalu svog ništavila. Vučiću, zapravo, ništa ne ide više na ruku od hrvatskih ustaša. Kada u Splitu neko maskiran viče “NDH!”, on u Beogradu može pokazati prstom i reći: “Eto vam, to su njihovi pravi Hrvati, zato se ja moram boriti da očuva srBstvo!”

Tako se pere svaka sramota i lopovluk: korupcija, siromaštvo, gušenje protesta, napad na studente, kriminal. Sve se to zabašuri jednim refrenom: “Ustaše ponovo prijete!”

I obrnuto – hrvatski desničari svaki put kad čuju da Vučić nešto kaže o Hrvatima, odahnu. Jer i njima treba “dežurni četnik”. Nema te političke budalaštine u Hrvatskoj koja se ne može opravdati rečenicom: “A znate li vi što rade Srbi u Beogradu?”

Zato, kad se pitamo kako se pravilno kaže – ustaša ili četnik – odgovor glasi: zavisi s koje strane Drine se viče. Jer u Hrvatskoj “ustaša” postaje patriotska etiketa, a u Srbiji “četnik” odavno ima status nacionalne diplome. Oba pokliča nose istu poruku: “Mi smo žrtve, a oni drugi su zločinci.”

I dok se svi busaju u “prsa junačka“, svijet gleda, zijeva i konstatira da Balkan, nakon svih ratova i grobnica, i dalje ne zna da razlikuje kulturu od krvne slike.

U Srbiji je već mjesecima situacija zategnuta do pucanja. Studenti na ulicama traže pravdu, građani se bune protiv medijskog terora, a režim ih naziva – pogađate – “ustašama”, “balijama”, “Šiptarima”, “plaćenicima iz Zagreba”.
Vučić zna da mu je lakše prodati novu porciju nacionalnog straha nego objasniti prazne frižidere i pune džepove svojih tajkuna.

Zato se svakog dana proizvode “neprijatelji”. Ako ih nema, napraviće ih, ništa ne brinite. A u trenutku kad hrvatski idioti s fantomkama napadnu Srpski kulturni centar – Vučićev PR tim otvara šampanjac. Jer ništa ne jača autokratu kao malo svježe mržnje iz susjedstva.

U tom grotesknom simbiotskom plesu, hrvatski i srpski ekstremisti već decenijama održavaju jedni druge na životu.
Da nije Vučića, hrvatski nacionalisti bi morali izmisliti novog četnika. Da nije ustaša, Vučić bi morao sam sebe nazvati “žrtvom ustaškog terora”. Nije da neće!

U svemu tome, nije najgore ono što viču maskirani primitivci. Najgore je što institucije šute. Šute biskupi i rektori, kako ih je pozvao i prozvao bivši splitski gradonačelnik Ivica Puljak.

Šuti Matica hrvatska, HAZU, šuti državni vrh koji je davno prodao moral za glasove krajnje desnice. Šute i u Srbiji – tužilaštvo ne reaguje na video u kojem se čovjeku prijeti smrću zato što je Hrvat. Šuti i crkva, šuti akademija, šute oni koji bi morali vikati. I ta šutnja nije neutralna. Ona je pogonsko gorivo.

Jer kad se civilizacija povuče u tišinu, mržnja progovori punim glasom. To je ono što Puljak ispravno naziva “prosvjedom protiv Hrvatske”. To više nije pitanje Srba i Hrvata – to je pitanje hoće li Split biti grad slobodnih ljudi ili grad crne desnice.

“Slobodu ima Rade Šerbedžija i autori SANU-a, a nemaju je hrvatski branitelji i simboli”, rekao je jedan od govornika na splitskom skupu.

To je ta bolest jezika koja pretvara agresora u žrtvu. To je ona ista logika po kojoj se “zaštita nacije” pretvara u napad na dijete koje pleše. Huligan dobije status branitelja i gotva stvar. A dijete, koje se usudilo pjevati u drugom jeziku, postane “provokator”.

I sve to, naravno, u novembru, mjesecu Vukovara – kad bi se trebalo sjećati žrtava, a ne obnavljati njihove dželate. Kad bi se trebalo pokloniti, a ne marširati pod ustaškim simbolima. Ali ovdje je sjećanje oružje, ne lekcija. Ovdje se prošlost ne prepoznaje – ovdje se prošlost koristi.

A da ironija bude potpuna, velim, u istim danima Beograd boji farbom prijetnje kuću jednog Hrvata i Mađarice. I jedni i drugi misle da su heroji, a zapravo su pijuni. I jedni i drugi služe istoj svrsi – održavanju režima mržnje.
Vučić će iz toga izvući politički profit, kao i svaka vlast koja živi od straha.

U Zagrebu će Plenković, kao i uvijek, nešto mlako osuditi, pa reći da “ne smijemo generalizirati” i brzo pogledati piplmetar da vdi koliko mu je skočio rejting. A onda će se sve vratiti u uobičajeni ritam: Srbi “provociraju”, Hrvati “brane domovinu”, Vučić “reaguje”, a mržnja – raste.

Zato, kad me pitaju “kako se pravilno kaže” – odgovor je jednostavan: svejedno je! Jer oboje znače isto. Znače poraz razuma. Znače odsustvo budućnosti. Znače da nismo naučili ništa, i da nas je sramota to i priznati.

To su dvije strane istog ogledala, u kojem se gledaju dvije propale države koje se još samo razlikuju po vrsti zastave i odori svećenika. Ako i toliko!

A između njih, Bosna i Hercegovina – kao nesretni svjedok tog bratskog ludila – svaki dan gleda kako se mržnja izvozi i uvozi kao najprofitabilnija roba regije.

Puljak je dalje u svom obražanju kazao ono što bi svaka normalna država morala ponavljati kao molitvu: “Vrijeme je da društvo prestane šutjeti.”

Jer šutnja pred zlom nije neutralnost – to je saučesništvo.

Šutnja pred maskiranim licima koja napadaju djecu – to je kapitulacija civilizacije. A ako Hrvatska danas šuti, sutra će morati objašnjavati svijetu zašto su joj djeca odrasla u huligane. Ako Srbija danas šuti, dodao bih, sutra će se opet čuditi zašto joj “ne daju u EU”. Jedino što se na ovom Balkanu nikad ne mijenja jeste potreba za neprijateljem. I dok se jedni farbaju crvenom, a drugi se maskiraju u crno, zajednički boje horizont u sivilo.

A istina je jednostavna: ko god danas viče “ustaša” ili “četnik”, sutra će ustati protiv vlastitog komšije. Jer mržnja nikad ne zna stati – ona samo mijenja pravac.

I zato, ako već moramo učiti pravilni izgovor, učimo ovo: Ne kaže se “ustaša”, ne kaže se “četnik”. Kaže se idiot. Jer sve drugo je već opasno preblago.