Bursać: Ko o čemu Dodik o mržnji i izmišljenim Turcima!

Kada Dodik spominje „novu islamizaciju“, on zapravo misli: nema više BiH. Kada kaže „Turčin laže“, on ne misli na Osmansko carstvo, niti na Tursku. On misli na današnje Bošnjake. To je stara formula, isprobana na ovim prostorima više puta: demonizuj žrtvu, proglasi je agresorom, i onda sve što joj se uradi — opravdano je. I tako Dodik, taj „moderni Karadžić“, pred mikrofonom reciklira retoriku koja je 90-ih punila masovne grobnice. Nekažnjeno dabome!

Milorad Dodik je jučer u Istočnom Sarajevu, na svom predizbornom vašaru, rekao sljedeće riječi — i svaka od njih smrdi na ideološku trulež koja prelazi i granice pristojnosti i zakona:

Ovaj grad ne smije dozvoliti novu islamizaciju. Pustite vi te priče – isti smo ljudi. Nismo ista vjera. Niko ne laže gore i više od Turčina. Moramo da se suprostavimo velikom muslimanskom nacionalizmu koji je pretvoren u ono što se zove politički islam.

Da, dobro ste pročitali. Ovo nije 1992. Ovo je 2025. godina. I bivši predsjednik jednog entiteta u Bosni i Hercegovini, čovjek koji je formalno trebao da brani ustavni poredak države, izgovara rasističku, šovinističku i islamofobnu tiradu, dostojnu neonacističkih foruma s mračnih kutaka interneta.

Dodik više nije političar. On je metastaza jednog sistema koji je sam sebe odavno pojeo. On ne govori da bi vodio, nego da bi izazvao i isprovocirao. On ne misli da bi upravljao, nego da bi vrijeđao. On ne planira — on prijeti.

Ove riječi nisu izlet, nisu gaf, nisu lapsus. To je kontinuitet. To je program.

Kada Dodik spominje „novu islamizaciju“, on zapravo misli: nema Bosne i Hercegovine. Kada kaže „Turčin laže“, on ne misli na Osmansko carstvo, niti na Tursku. On misli na Bošnjake. Na komšije. Na ljude s kojima dijeli ulicu, pijacu i bolnicu i državu zaboga.

To je stara formula, isprobana na ovim prostorima više puta: demonizuj žrtvu, proglasi je agresorom, i onda sve što joj se uradi — opravdano je.
I tako Dodik, taj „moderni Karadžić bez brade“, pred mikrofonom reciklira retoriku koja je 90-ih punila masovne grobnice.

A znate li zašto to radi osim što je islamofobna, nacionalistička, seoska varalica?
Zato što može!
Zato što jezdi na krilima evropsko-američkog desnog populizma, koji je danas u modi.
Zato što MAGA Amerika i njeni evropski klonovi ponovo dižu krstaške barjake, i u toj atmosferi islamofobija više nije sramota, nego – politički kapital.

Zato što nije odgovarao ni za pokušaj puča, ni za podrivanje ustavno-pravnog poretka, ni za negiranje genocida, ni za veličanje zločinaca.
Zato što međunarodna zajednica, ta ista koja mu je nekad prijetila sankcijama, danas gleda u pod i mrmlja o „stabilnosti“.

Zato što je BiH država samo na papiru. I zato što institucije te države, od SIPA-e do Tužilaštva, stoje ukopane u birokratski glib i čekaju da neko „odozgo“ odluči šta smiju da rade.

Je li ga SIPA hapsila? Nije.
Je li odgovarao za negiranje genocida? Nije.
Je li oslobođen u par farsa-procesa pred domaćim sudovima? Jeste.
Eto vam ga, mili moji, realnost.

Evropska unija je postala skup rezigniranih činovnika koji ne smiju ni glasno reći da Dodik vrijeđa, jer se boje da bi izgubili „stabilnog partnera“.

Američka politika, zarobljena između Trumpovog revanšizma i Bidenove mlitavosti, pokazuje da joj je Balkan zadnja rupa na svirali.

I tako, na sceni imamo grotesknu sliku:
Bivši predsjednik entiteta koji negira genocid, širi rasnu mržnju i prijeti građanima vlastite države – slobodan je, nasmijan, zaštićen, i još aplaudiran od svojih partijskih poslušnika koji se busaju u grudi i viču: „Bravo, predsjedniče!“

A OHR, PIC, OSCE i cijela svita međunarodnih aktera šalje saopštenja u kojima izražava „zabrinutost“.
Zabrinutost!
To je nova valuta licemjerja na Balkanu.

Bosna i Hercegovina je danas država u kojoj je mržnja legalizovana, a empatija kažnjiva.

U kojoj Dodik i njegovi trabanti mogu pred kamerama govoriti o „muslimanskom nacionalizmu“, dok istovremeno veličaju ratne zločince, ruše državne institucije i finansiraju se novcem poreskih obveznika koje otvoreno preziru.

To više nije politika — to je patologija.
To nije ideologija — to je virus.
I taj virus je ušao u krvotok cijelog društva, jer je država prestala da reaguje.

Kad država spava, probude se monstrumi.
A Dodik je samo najveći među njima.

Nije Dodik sam.
Iza njega stoje oni koji klimaju glavom i šute. Oni koji se kunu u „državotvornost“, a u koalicijama s njim računaju fotelje.
Koalicioni partneri, svi koji govore o „kompromisu“ s čovjekom koji negira genocid — oni su saučesnici.

Jer kad pristaneš da dijeliš vlast s neotesanim fašistom, prestaješ biti partner. Postaješ saučesnik.

U Sarajevu se prešutkuje Dodikova svaka nova uvreda, svaka prijetnja, svaka laž, u ime „funkcionalnosti“.
A šta je funkcionalnije od šutnje pred mržnjom?
Ništa. Samo brža propast.

Nemojmo se lagati:
Dodik je direktni politički potomak Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Njegova retorika nije slučajna. To je eho iste ideologije koja je ubijala, palila, protjerivala i silovala.

Razlika je samo u vremenu i formi.
Karadžić je to radio u ratu. Dodik to radi u (kvazi)miru.
Karadžić je naređivao da se puca. Dodik naređuje da se mrzi.
I jedno i drugo vode na isto mjesto — u mrak.

Zato nije pretjerano reći da ga ne bi postojali ni Karadžić ni Mladić da danas mogu gledati Dodika kako im retorički nadmašuje zločin riječima koje bi i njih posramile.

Bosansko društvo je postalo taoc sopstvenog umora.
Ljudi više ne reaguju. Jer su navikli.
Navikli su da Dodik vrijeđa.
Navikli su da bošnjačka potika šuti.
Navikli su da međunarodni zvaničnici govore o „dvije strane“.
Navikli su da istina uvijek gubi na bodove.

I to je najveća pobjeda Dodika. Ne izborna, nego moralna.
Jer on ne mora više da osvaja teritorije — osvojio je svijest.
U svijesti mnogih, mržnja je postala normalna, islamofobija svakodnevna, laž patriotizam, a istina – izdaja.

Da je pravde, Dodik bi danas bio u zatvoru, a ne na bini.
Da je države, Dodik bi bio optuženik, a ne predsjednik.
Da je svijeta, Dodik bi bio sramota, a ne sagovornik.

Ali nema pravde.
Nema države.
Nema svijeta.

I zato on može da priča o „Turcima koji lažu“.
Jer zna da ga niko neće zaustaviti.
Zna da će mu aplaudirati oni koji mrze, i šutjeti oni koji se boje.

Zato, kad pitamo „zašto je Dodik islamofobni neotesanac“, odgovor je jednostavan:
Zato što mu država to dopušta.
Zato što međunarodna zajednica klima glavom.
Zato što društvo šuti.
I zato što zna da u ovoj zemlji mržnja nikad nije kažnjena — nego nagrađena.

I to je, mili moji, jedina istina koja se više ni ne mora dokazivati. Ona se vidi na svakom Dodikovom skupu, u svakoj njegovoj riječi, i u svakoj našoj šutnji.