Bursać: Milorade, kad je srpska vojska 'branila' Srbe van Srbije počinila je genocid nad nesrbima!

Kad je zadnji put srpska vojska “branila” srpski narod van Srbije, počinila je masovne zločine, etnička čišćenja, izgubila ratove, logistički sudjelovala u genocidu, a narod srpski – tamo gdje ga je „branila“ – ne živi više. I sad Dodik, kao hodajuća replika devedesetih, mrtav-hladan na RTRS-u poručuje: „Vojska Srbije će braniti narod i van granica Srbije.“

Nema te nedjelje da Milorad Dodik ne izvali neku novu mudrost za udžbenike političke patologije. Ovoga puta, pred kamerama svoje RTRS „školice života“, veli on da će Vojska Srbije braniti narod i van granica Srbije. Nije nego!

Citiram:

Znajući da je naša sigurnost i bezbjednost važna zbog nas samih i sposobnosti da branimo slobodu. Srbija kao matica, ali i drugi prijatelji kojih je sve više

A opet velim – ništa novo pod suncem nebeskim!

Doduše, ne bi bilo prvi put da srbijanska vojska „brani narod“ izvan svojih granica. Samo krajem prošlog vijeka, ta ista vojska je uspjela da izgubi četiri rata – u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu – sve braneći svoj narod. , za manje od deset godina. Skor kojim se ne može “podičiti” niti jedna svjetska armija. Toliko je „branila svoj narod“ da su usput sravnili Vukovar s zemljom, granatirali Dubrovnik kao da je Mordor, razvaljivali infrastrukturno i životno Sarajevo tri i po godine, dok su istovremeno marširali do Prizrena i Kosovske Mitrovice.

Rezultat? Desetine hiljada mrtvih, stotine hiljada protjeranih, etnička čišćenja, logori, silovanja, genocid u Srebrenici…Jer, to je valjda ta “odbrana naroda” na srpski način uništavanjem drugih i drugačijih.

I sve je to rađeno pod parolom „odbrane naroda“. To isto sada, s puno manje kapaciteta, a s puno više medijske nadutosti, pokušava ponovo oživjeti Dodik.

Naravno, Dodik ne bi bio Dodik da se u cijelu priču ne uplete i Aleksandar Vučić, vrhovni komandant svega što se komandovati da, od tabloida do tenkova. Pod njegovom šapkom, srbijanska vojska, koja se jedva sastavlja od korupcije i profesionalne apatije, sada postaje simbol „odbrane svih Srba“.

Problem je u tome što je ta vojska, kad nije šetala po tuđim teritorijama, znala vrlo lijepo da „brani“ i svoj narod u Srbiji – od demokratije, slobode i pravde. Na demonstrantima, na studentima, na opoziciji.

Dakle, isti obrazac: narod je najlakše braniti tako što ga umlatiš, opljačkaš i ubijediš da nema nikoga drugog osim tebe. A Dodik je tu samo eho tog beogradskog bubnja, koji odjekuje sve do Laktaša.

Ali da se ne lažemo – ta vojska o kojoj Dodik sanja danas ne može ozbiljnije da odbrani ni zgradu Generalštaba u Nemanjinoj od hrđe i korupcije. Kad im otpadne guma na tenku na paradi, to se ne zove „vojna moć“, to se zove „otpadni materijal“.

No, Dodiku to ne smeta. On nije zainteresovan za stvarnost. On je zainteresovan za zvuk vlastite laži koja odzvanja u eteru.

Jer Dodiku laž treba. Ona mu daje kisik. Ona ga održava na političkom aparatu za disanje. Zato nikad i neće ugasiti RTRS ni Srnu – oni su njegovi respiratori. Njima pumpa narodu mitove, njima guši svaki glas koji podsjeća da stvarnost postoji.

I tu dolazimo do ključne stvari: kad Dodik priča o „odbrani naroda“, on zapravo priča o odbrani svog režima i sebe. priča o odbrani vlastitih vila, vlastitog kapitala, vlastite moći. Narod je samo kolateral, samo marioneta kojom maše da bi skrenuo pažnju sa činjenice da ljudi masovno bježe iz RS-a, da sela zjape prazna, da fabrike ne rade, da je korupcija jedina ekonomija.

Njegov narod odlazi – ali on i dalje sanja o vojsci koja će braniti ono čega nema.

Problem s Dodikovim riječima nije samo u tome što vrijeđaju inteligenciju. Problem je što one podsjećaju na najgore godine našeg regiona. A historija je neumoljiva: svaki put kad je neko najavio „odbranu naroda“, završilo je genocidom, etničkim čišćenjem i masovnim grobnicama.

I da stvar bude gora, Dodik to zna. Samo što njega nije briga. Njegov cilj je da narod drži u strahu, da ih uvjeri da se bez njega i bez Beograda ne može.

Ali ima jedna kvaka: istorija ne trpi kopije. Ako je „odbrana naroda“ devedesetih završila u Haagu i propasti, kako iko može da povjeruje da će danas završiti drugačije?

Na kraju, uvijek se vraćamo na isto. Dodik će pričati, Vučić će klimati glavom, tabloidi će pisati bajke o ugroženosti Srba, RTRS će vrtjeti maratonske emisije. A narod će opet biti taj koji će platiti ceh.

Jer, kad politika postane vojska, a vojska postane mit, tada narod prestaje da bude narod – on postaje topovsko meso.

I zato, svaki put kad Dodik otvori usta i najavi „odbranu“, treba se sjetiti šta je to u prošlosti značilo. Jer, ako se ne sjetimo, doživjet ćemo reprizu najgoreg filma s Balkana. A to je film u kojem uvijek stradaju nevini.

Mašala, gospodine Dodik. Samo vi „branite“. Jer svaka vaša riječ više govori o propasti vaše vlasti nego o snazi vašeg naroda. A narod će, ako ga ikad ostavite na miru, znati sam sebe odbraniti – od vas.