Bursać: Nije Vukoja slučajno došao na koncert Thompsona, to mu je put do fotelje Ustavnog suda!

Nije to muzički neukus ili lapsus vajnog sudije, nego put, patern i pravilo kako se dolazi u višedecenijsku, supervažnu fotelju. Jer Vukoja samo slijedi mapu puta. Blizak HDZ-u, uz zvanični pisani amin Trojke i na gurku Schmidtove međunarodne zajednice nije došao “usprkos” Thompsonu, nego baš zahvaljujući njemu. Da je slušao Indekse bio bi “Željkov Hrvat” – ako i to – i ne bi ga bilo ni na mapi. Ovako? Ovako je ultimativni tumač našeg fragilnog Ustava sve uz Bojnu Čavoglave. Mašala.

Diglo se i kuso i repato, i ćosavo i bradato, i od krsta i od zvijezde i mjeseca pa se ko biva čudom čudi otkud sudija Ustavnog suda (ako se to još piše velikim slovom) Marin Vukoja na koncertu neoustaške vedete numero uno-Thompsona Marka Perkovića u Širokom Brijegu.

A ja im kažem svima – zamijenili ste, slučajno ili namjerno, uzrok za posljedicu. Nije to muzički neukus ili lapsus vajnog sudije, nego put, patern i pravilo kako se dolazi u višedecenijsku, supervažnu fotelju. Jer Vukoja samo slijedi mapu puta. Blizak HDZ-u, uz zvanični pisani amin Trojke i na gurku Schmidtove međunarodne zajednice nije došao “usprkos” Thompsonu, nego baš zahvaljujući njemu. Da je slušao Indekse bio bi Željkov Hrvat – ako i to – i ne bi ga bilo ni na mapi. Ovako? Ovako je ultimativni tumač našeg fragilnog Ustava sve uz Bojnu Čavoglave. Mašala.

I sad se javnost ponaša kao da je otkrila toplu vodu. Kao da je neko slučajno zalutao na koncert. Kao da je čovjek pogriješio dvoranu pa umjesto na “Adađu” završio među hiljadama ljudi koji uzvikuju “Za dom spremni”. Kao da je to neka nezgoda, omaška, privatna stvar, slobodno vrijeme, lični ukus. Kao da je problem u koncertu, a ne u državi koja u združenom pravnom užasu proizvodi sudije tog tipa.

Jer nije problem što je sudija otišao na koncert. Problem je što je taj koncert sastavni dio političkog CV-a i Vukojina komparativna prednost.
To nije eksces. To je biografija. I faktografija.

U zemlji u kojoj se karijere grade na nacionalističkom folkloru, na simboličkim lojalnostima i na pažljivo kalibrisanom ideološkom signaliziranju, koncert Thompsona nije zabava nego referenca. To je dokaz političke podobnosti. Test identitetske lojalnosti. Potpis na dnu aplikacije za funkciju.

Jer u Bosni i Hercegovini sudije Ustavnog suda ne nastaju iz pravne izvrsnosti. Nastaju iz političkog kompromisa i nacionalnog mulja.

A kompromis, da se razumijemo, ne znači ravnotežu. Kompromis znači trgovinu i igru moći. Ti meni sudiju, ja tebi zakon. Ti meni fotelju, ja tebi stabilnost. Ti meni legitimitet, ja tebi mir.
I u toj trgovini Thompson je samo soundtrack. Doduše, kako vudimo, obavezan.

Hiljade ljudi u Širokom Brijegu uzdižu desnicu, skandiraju pozdrav koji Evropa prepoznaje kao fašistički, predstavnici jevrejske zajednice upozoravaju na relativizaciju zla – a Bosna i Hercegovina otkriva sudiju Ustavnog suda u publici.

To je slika države u jednoj fotografiji.

A onda slijedi pitanje: hoće li biti smijenjen?

Divno pitanje. Skoro dirljivo. Suza će mi niz oko. Kao kad dijete pita hoće li Djed Mraz doći i ove godine.

Ustav kaže da sudija mora biti “istaknuti pravnik visokog moralnog ugleda”. Pravila kažu da mora čuvati ugled institucije. Pravila kažu da može biti razriješen ako naruši ugled Suda.

Sve lijepo piše.

Samo ne piše šta raditi kad je narušavanje ugleda dio političkog paketa.

Jer ovo nije izolovan slučaj. Ovo je kontinuitet. Jednom je, podsjeća Istraga,
Ustavni sud smijenio Krstana Simića jer je bio previše blizak politici. Pisao Dodiku da mu stoji na raspolaganju. Savjetovao izvršnu vlast. I Sud je tada rekao: takve veze su nespojive s nezavisnošću.

A danas?

Danas sudija sjedi na koncertu gdje se skandira pozdrav režima koji je odgovoran za stotine hiljada mrtvih, a država raspravlja da li je to privatna stvar.

Vidite li pomak? Naravno. U rikverc!

Nekad je problem bio privatni SMS. Danas je privatni nacistički pozdrav.
Napredak je očigledan. Opet u rikverc!

I zato ova priča nije o jednom (ustavnom) sudiji. Ovo je priča o državi koja je prihvatila da je ideološka radikalnost normalna valuta političke trgovine.
Jer Vukoja nije anomalija sistema. On je logičan rezultat sistema. On je njegovo PRAVILO!

On je proizvod matematike: HDZ + Trojka + međunarodni pragmatizam = ustavni sudija.

I svako ko se danas zgražava nad fotografijom, a jučer je branio politički kompromis, danas gleda vlastitu odluku u HD rezoluciji.

To je ono što boli. Ne koncert. Ne sudija. Ne Thompson.

Boli ogledalo.

Jer međunarodna zajednica je odlučila da stabilnost vrijedi više od principa. Domaće elite su odlučile da fotelje vrijede više od institucija. A građani su dobili državu u kojoj je sve to normalno.

I onda se svi ko biva čude.

Čude se što sudija Ustavnog suda stoji na koncertu gdje hiljade ljudi uzvikuju fašistički pozdrav.

Kao da je sudija pao s Marsa.
Kao da nije došao kroz sistem koji takve stvari nagrađuje.

Jer u Bosni i Hercegovini neutralnost nije prednost. Identitetska lojalnost jeste.

Ne traži se sudija bez ideologije. Traži se sudija s pravom ideologijom.

I zato je Thompson važan. Ne kao pjevač. Kao simbol.

Simbol pripadnosti. Simbol političke pouzdanosti. Simbol “našeg čovjeka”.

I zato je Vukoja tamo gdje jeste.

Ne uprkos Thompsonu. Zbog Thompsona.

Zbog kulture u kojoj je ideološki ekstremizam ulaznica u elitu. Zbog politike koja se hrani identitetom. Zbog međunarodnih posrednika koji vjeruju da je stabilnost važnija od pravde.

I zbog društva koje se šokira tek kad vidi fotografiju, a ne kad vidi proces.

Fotografija je samo epilog.

Roman je napisan mnogo ranije.

I sad ostaje pitanje: hoće li Sud reagirati?

Možda hoće. Možda neće. Možda će se praviti da je sve privatna stvar. Možda će čekati da se bura smiri.

Ali čak i ako reagira – sistem ostaje isti.

Jer problem nije jedan sudija. Problem je način na koji se sudije biraju.

Problem je država koja je prihvatila da su institucije produžena ruka politike.

Problem je društvo koje je naučilo živjeti s tim.

I zato ova priča nema sretan kraj.

Jer ovo nije skandal. Ovo je logika.

Logika države u kojoj sudija Ustavnog suda može sjediti na koncertu uz nacističke pozdrave i biti iznenađenje samo onima koji su godinama birali da ne gledaju.

Nije Vukoja u Ustavnom sudu uprkos Thompsonu.

On je tamo baš zbog njega.