Bursać: Od Srebrenice do Gaze-zašto je Komšićev govor u UN-u lekcija svijetu

U vremenu kada Dodik, Čović i ostali politički trgovci pretvaraju državu u privatnu prćiju, u vremenu kada međunarodna zajednica održava nakazni sistem koji je sama stvorila, sve sa “dvije škole pod jednim krovom” ,u vremenu kada svijet okreće glavu od genocida u Gazi– Komšićev govor je bio rijedak primjer istine, hrabrosti i državničke dosljednosti. Daleko izvan i preko granica ove zemlje.

Postoje govori koji se zaborave čim završi aplauz. Postoje govori koji se svode na protokol, na čitanje diplomatskih floskula ispred praznih stolica, na kićenje ispraznih riječi poput „mir“, „razvoj“, „prijateljstvo među narodima“ , “tolerancija”– sve dok se iza kulisa kroje novi ratovi, dok profit zamjenjuje pravdu, dok licemjerje vlada svijetom.

I postoje govori koji odjekuju. Koji paraju uši onima što bi da žive u komforu gluhih laži. Koji pogađaju ravno u srce i ne dopuštaju da zaboravimo. Govor Željka Komšića pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija u New Yorku spada u ovu drugu kategoriju.

To je bio govor državnika. Govor u kojem Bosna i Hercegovina nije bila sirotica koja moli za milostinju, već država koja pred svijetom izgovara istinu – gorku, bolnu, ali neophodnu.

Najveća snaga Komšićevog obraćanja jeste paralela koju je povukao između devedesetih i današnjice. Tada, kaže on, Bosni i Hercegovini je nametnut embargo na oružje. Dok su četničke i ustaške falange palile i klale, dok je srpska i hrvatska artiljerija rušila Sarajevo, Mostar i Bihać, svijet je rekao: „Bosna se ne smije braniti.“ Bio je to embargo na život. Rezultat? Četiri godine rata, stotinu hiljada mrtvih, genocid u Srebrenici, raseljavanje milion ljudi.

Danas, trideset godina poslije, Bosna i Hercegovina je pod novim embargom. Ovaj put to nije embargo na puške, nego na demokratiju. Dejtonski mirovni sporazum, koji je tada zaustavio krvoproliće, pretvoren je u okov. Taj sistem, kako je Komšić precizno nazvao, incidentni politički sistem, neprekidno destabilizuje državu. On ne dopušta da građanin bude građanin, nego ga svodi na etničku jedinku. Ili bolje reći jedinicu. On ne dopušta da većina upravlja, nego daje pravo manjini da ucjenjuje, blokira, paralizira.

Drugim riječima – jučer nismo smjeli da se branimo, danas ne smijemo da živimo kao normalni ljudi.

Devedesetih je etnonacionalizam imao lice krvnika u uniformi, kalašnjikova na ramenu i rova punog mržnje. Danas je isti taj etnonacionalizam obukao kravatu i sjeo u fotelje. Više ne pali sela, ali pali Ustav. Više ne minira džamije i crkve, ali minira pravo čovjeka da bude ravnopravan građanin.

To je metastaza istog karcinoma.

I baš tu je Komšić pogodio opet u srž: Bosna i Hercegovina je zatočena u sistemu u kojem etnija znači sve, a čovjek ništa. U kojem je konstitutivnost izgovor za diskriminaciju, a etnokratija zamjena za demokratiju. To nije samo problem naše unutrašnje politike. To je svjesno održavana konstrukcija iza koje stoji i dio međunarodne zajednice.

Komšić nije štedio ni međunarodnu zajednicu. Podsjetio je na UNPROFOR, plave kacige koje su u Bosni gledale kako se dešavaju etnička čišćenja, silovanja i genocid, a nisu reagovale.

Nisu htjeli da podignu avione iz Aviana i zaustave kolone smrti koje su ulazile u Srebrenicu. Rezultat: genocid.

Danas, kaže Komšić, međunarodna zajednica radi perfidnije: lobira protiv presuda Evropskog suda za ljudska prava, kupuje odluke donacijama, brani nakazni sistem u kojem manjina vlada većinom.

Drugim riječima – tada je šutnja značila smrt. Danas šutnja znači poniženje. Ali poniženje, kako nas istorija uči, uvijek rađa nove konflikte.

Komšić je otvoreno kazao ono što svi znamo, ali rijetko ko ima hrabrosti da izgovori pred svijetom: Dejtonski sporazum je bio neophodan za prekid rata, ali je postao politička zamka u miru.

Umjesto da bude prelazno rješenje, on je pretvoren u trajni ustroj. I tako je Bosna i Hercegovina postala laboratorijski primjer sui generis političkog sistema, u kojem ne vladaju zakoni demokratije, nego pravila etničkog ucjenjivanja.

Svijet, kaže Komšić, taj sistem održava. Jer im odgovara Bosna i Hercegovina koja je slaba, koja ne može biti punopravna članica međunarodne zajednice, koja je trajno destabilizovana. Takva zemlja je laka za manipulaciju, laka za potkusurivanje.

Komšićev govor nije bio provincijalan. Nije se zaustavio na našim ranama. On je povukao jasne paralele: ako se u Ukrajini mijenjaju granice silom, ako se u Gazi ubija narod do ivice genocida, a svijet šuti, onda međunarodno pravo ne postoji.

Ako međunarodno pravo ne postoji, onda ni Bosna, i Hercegovina, ni Ukrajina, ni Palestina nemaju nikakvu garanciju za opstanak.

Njegova poruka je jasna: nepravda nad jednim narodom sutra je prijetnja svakom drugom narodu. I tu se BiH, sa Srebrenicom i genocidom, pojavljuje kao moralni svjedok jednog vremena.

Možda najjača rečenica u govoru bila je: šutnja je ili kukavičluk, ili odobravanje.

To nije diplomatska figura. To je presuda ivakvom svijetu. Verdikt. Onima koji su mučili dok su granate padale po Sarajevu. Onima koji su zatvarali oči pred kolonama izbjeglica iz Srebrenice. Onima koji danas zatvaraju oči pred mrtvom djecom u Gazi.

Bosna nema pravo da šuti. Mi smo narod koji je doživio šta znači kada svijet šuti.

Zato je ovaj govor bio i moralna opomena.

I tu dolazimo do suštine suštine. U zemlji prepunoj politikantskih šarlatana, Komšić je u UN-u govorio kao istinski državnik.

Politikant bi držao miting za „svoj narod“. Politikant bi huškao na druge i pravio se važan pred kamerama. Politikant bi se, na koncu, ulizivao sili. Državnik govori u ime države, u ime građana, u ime pravde.

Komšić je pred svijetom govorio o Bosni i Hercegovink, a ne o Hrvatima, Bošnjacima ili Srbima. Govorio je o čovjeku, o građaninu, a ne o etniji. To je razlika između svjetla i tame.

Jer je Komšić rekao ono što obični ljudi osjećaju: da živimo u sistemu koji nas stalno ponižava, koji nas dijeli i ucjenjuje. Da se naše pravo da biramo i budemo birani kupuje i prodaje na međunarodnim sudovima. Da su naši životi devedesetih bili jeftini zbog embarga na oružje, a danas su (iznova) poniženi i devalviranj zbog embarga na demokratiju.

Komšić je svijet podsjetio da su građani Bosne i Hercegovine ljudi u svojoj punini, a ne samo etničke hodajuće karikature u nečijem tuđem laboratorijskom eksperimentu.

Željko Komšić je u New Yorku izgovorio govor koji u kojem Bosna i Hercegovina nije bila objekat, nego aktivni međunarodni subjekt. U kojem se jasno reklo da bez demokratije nema mira, da bez građanina nema države, da bez pravde nema opstanka.

U vremenu kada Dodik, Čović i ostali politički trgovci pretvaraju državu u privatnu prćiju, u vremenu kada međunarodna zajednica održava nakazni sistem koji je sama stvorila, sve sa “dvije škole pod jednim krovom” u vremenu kada svijet okreće glavu od genocida u Gazi i agresije na Ukrajinu – Komšićev govor je bio rijedak primjer istine, hrabrosti i državničke dosljednosti. Daleko izvan i preko granica ove zemlje.

To je bio državnički govor.

Jer je bio istinit. Jer je bio beskompromisan. Jer je bio hrabar.

A to su tri stvari bez kojih Bosna i Hercegovina neće opstati.

Riječnik je možda siromašan, ali reći ću ovako: ovo je bio govor Bosne i Hercegovine, a ne samo Željka Komšića. A kada Bosna i Hercegovina progovori, makar i na trenutak, makar i u New Yorku, makar i u UN-u – cijeli svijet je dužan da sluša pa neka to traje koliko i ovaj govor.

Svašta bi se dalo zamjeriti Komšiću u njegovoj političkoj karijeri i autor ovih redova ga nije štedio, ali ovdje stoji iza svake riječi kao što bi stajao, vjerujem, svaki građanin ove zemlje bez obzira na političku opciju.

Zar ne?
Zar ne?