Kad čujete kako u Banjaluci rulja urliče “kad je bio dijete malo, komšija ga silovao, jasno je ko dan, on je musliman”, sjetite se da je glavnom silovatelju iz Viline vlasi, Milanu Lukiću, Crkva Srbije u beogradskom hramu Svetog Save organizovala promociju knjige. Zločin, ne samo da se isplati, nego bi ga valjalo i ponoviti, misle zvijeri.
Banjaluka je ponovo pokazala svoju najmračniju stranu sa urličuće stadionske tribine. Ne, nisu to bili ljudi u gradu, ljudi koji žive tiho i pošteno, nego onaj neljudski sloj i soj koji stadion pretvara u amfiteatar najgnusnije mržnje.
Na derbiju Borca i Sarajeva, čitali ste, s tribina Borčevih “navijača” je odjeknulo zastrašujuće:
“Kad je bio dijete malo, komšija ga silovao, jasno je ko dan, on je musliman.”
To nije navijanje. To čak nije ni huliganska prostota. To je um ispražnjen od pameti, dobrote i etike. To je svijest isprana ideologijom i spržena mržnjom koja već bezmalo četiri decenije tu istu mržnju uzima kao osnovnu mjernu jedinicu takozvanog “srpskog sveta”. To je verbalizovana socijalna patologija, puštena s lanca u jednoj februarskoj noći.
Jer ko o čemu – četnici o zlostavljanju djece. Od Viline vlasi višegradske do danas.
Podsjetiću, u toj zgradi 1992. godine žene i djevojčice su od strane srpske vojske i paravojnih formacija sistematski silovane, mučene, ubijane. Preko 200 njih. U jednoj noći, prema svjedočenjima, silovano je pedeset bošnjačke djece na očigled njihovih roditelja.
Djeca. Ehej, pameti?!
I onda sinoć zazivanje identičnog zla. U jednoj rečenici sabijena je dvostruka perverzija: silovanje djeteta kao sprdnja i kolektivna krivica kao presuda. Zločinačko seksualno nasilje svedeno na stadionsku dosjetku, muslimansko-bošnjačko ime pretvoreno u etiketu. Tu se spajaju seksizam, islamofobija i ratna mitologija. Nema tu ni sporta, ni provokacije, ni folklora. To je čisti, raspojasani fašizam.
Na istim tribinama skandira se, zar ste i sumnjali, ime presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Čovjek odgovoran za genocid i bezbroj drugih zločina tretira se kao navijački heroj. Mladi ljudi uče da je zločinačko nasilje prihvatljivo ako je umotano u nacionalni mit. Djeca dobijaju poruku da je zločin heroizam, a žrtva predmet poruge.
I ne zaboravite, upravo su silovanja, masovna i organizovana od strane oficira i vojnika RS-a kao i paravojnih formacija u Istočnoj Bosni ocijenjena u Haagu kao sistematski ratni zločin.
Ali taj zločin se u četničkom ključu čita kao nešto poželjno što bi se moglo ponoviti.
I onda se neko čudi kako je banja Vilina vlas u Višegradu normalizacijom nenormalnog pretvorena u turističku atrakciju bez trunke javnog stida.
Ali zapitajmo se, kako je moguće da se o sistematskim silovanjima u Višegradu govori tiho, dok se na stadionu Banjaluci iz stotine grla silovanje pretvara u poželjnu rimu? Kako je moguće da murale dobijaju zločinci i silovatelji a žrtve – tišinu. Kako je moguće da se glavnom silovatelju Milanu Lukiću klanjaju svi, uključujući i Crkvu Srbije koja mu u hramu svetog Save organizuje promociju knjige?
Odgovor stoji na tribinama.
Društvo koje seksualno nasilje koristi kao navijačku metaforu ne može se praviti iznenađeno kada se zločini relativizuju, kada se presude proglašavaju nepravdom, kada se krvava prošlost tretira kao epska pjesma. Dehumanizacija je prvi korak. Ako je “on” samo musliman, ako je “on” simbol nečega što treba ismijati, onda je sve dopušteno. I riječ i djelo. I ne samo dopušteno, nego i poželjno (sic!).
Ovo nije incident. Ovo je rezultat dugog uzgoja nakaradne ideologije u kojoj je komšija neprijatelj, drugačije ime prijetnja, druga vjera uvreda. Stadion je samo ogledalo. U tom ogledalu vidi se društvo koje nikada nije imalo snage da pogleda vlastite zločine u oči i da se suoči sa svojom tamnom prošlošću. Umjesto suočavanja – mit. Umjesto pravde – folklor. Umjesto stida – urlik mržnje.
Najgore je što se sve pokušava svesti na “navijače”. Kao da su oni izdvojeni iz društva, kao da su pali s Marsa. Ta masa ne raste u izolovanom vakuumu. Hrani se govorom političara, medijskim huškanjem, školskim programima bez istine, crkvenim porukama o kolektivnoj ugroženosti Srba... Tribina je završna stanica tog procesa. Makar se nadamo da će stati na tribinama.
A šta poručuje stih o silovanom djetetu? Poručuje svakom stvarnom djetetu koje je preživjelo seksualno nasilje da je njegova trauma tek zabava. Poručuje da je bol materijal za skandiranje. Poručuje da je poniženje legitimno ako je usmjereno prema “drugom”.
To je totalni moralni sunovrat.
Sport je nekada kroz navijanje bio socijalni ventil. Danas je poligon. Poligon za treniranje mržnje i testiranje granica nekažnjivosti. Granice su, očigledno, odavno srušene. Kazne, ako ih bude, svode se na simbolične iznose. Klubovi plate i nastave dalje. Poruka je jasna: urlajte, vrijeđajte, gazite po dostojanstvu – sistem vas neće ozbiljno dirnuti.
U takvoj atmosferi nasilje postaje normalizovano. Jezik postaje oružje. A oružje, prije ili kasnije, traži stvarnu metu.
Zato ovo nije samo problem jednog derbija. Ovo je dijagnoza jednog oboljelog društva. Društva koje je mržnju pretvorilo u identitet, koje se hrani viktimizacijom i mitologijom, koje iznova proizvodi generacije spremne da se smiju tuđoj traumi.
I kada se sutra neko opet zapita kako je moguće da su se devedesetih događala masovna silovanja, kako je moguće da su logori radili bez zadrške, kako je moguće da su zločinci imali podršku mase – neka se sjeti stadiona u Banjaluci od sinoć. Neka se sjeti rime u kojoj se silovanje i muslimansko ime stapaju u jednu jedinu uvredu.
Psihopatologija kao način života ne dolazi naglo. Ona se gradi, njeguje, brani pod parolama tradicije i časti. A čast koja počiva na ponižavanju tuđe djece nije čast. To je sramota.
Ako se i ovo relativizuje, ako se sve svede na birokratsko saopštenje bez posljedica, sljedeća granica biće još niža. Mržnja nikada ne miruje; traži novu metu, novi stih, novu dozu brutalnosti. Traži fizičku realizaciju!
Zato pitanje nije šta su navijači, pardon huligani pjevali. Pitanje je kakvo društvo je to dopustilo. Kakav sistem je dozvolio da silovanje djeteta postane metafora za navijanje. Kakva politika je godinama hranila uvjerenje da je dehumanizacija patriotizam.
Ko o čemu – četnici o zlostavljanju djece.
I dok se to ne presiječe jasnom, odlučnom i stvarnom sankcijom, onom zakonskom, stadion će ostati učionica mržnje. A iz takve učionice ne izlaze građani. Iz nje izlaze podanici ideologije, uvjereni da je zločin folklor, a trauma zabava.
Tada više ne govorimo o fudbalu. Govorimo o društvu koje je izgubilo kompas. O moralnom ponoru koji se puni urlikom. I o generacijama koje odrastaju uz poruku da je mržnja normalna, da je poniženje legitimno, da je nasilje pjesma.
A kad nasilje postane pjesma-tišina postaje saučesnik.
Nadam se da smo to davno naučili. Jesmo li?
(Foto: Arhiv)
