Kada su poplave te 2014. godine razorile domove, Halid je otvorio vrata svog motela u Semizovcu i rekao: „Smjestite ljude unutra.“ I dok su neki mjerili donacije kamerama, klikovima, lajkovima i naslovnicama, Halid je smještaj i topli obrok davao stotinama onako kako se daje hljeb gladnome – bez riječi, bez glasa, bez želje da se pred potrebitima uzvisi…a to je tek maleni dio onoga što je uradio…
Dobrota veća od slave
Halid Bešlić je otišao tiho, a iza njega je ostala silina ljubavi, pjesme i dobrote kakva se rijetko pamti.
Neka se zna -osim muzike iza njega je ostalo djelo golemo, sazdano od ljudskosti, skromnosti i etičkog principa starog koliko i svijet: „da ti ne zna lijeva šta ti radi desna“.
Iza njega je ostao njegov nemjerljivi merhametluk!
O njegovim dobročinstvima tek ćemo saznavati, a ne vjerujem da ćemo ikada saznati za sva.
Jer Halid je pomagao onako kako pomažu samo najveći – bez pompe, bez kamera, bez vlastite reklame i samoporomocije. Skromno i tiho, u prolazu, u tajnosti, znajući da je istinska humanost upravo ona koja ne traži aplauz, a još manje javnost.
Katalog dobrote
Ovo je samo mali katalog iz velike hrestomatije Halidove dobrote.
Kada su poplave 2014. godine razorile domove stotinama porodica, Halid je otvorio vrata svog motela u Semizovcu i rekao: „Smjestite ljude unutra.“
I dok su neki mjerili donacije kamerama, klikovima, lajkovima i naslovnicama, Halid je smještaj i topli obrok davao onako kako se daje hljeb gladnome – bez riječi, bez glasa, bez želje da se pred potrebitima uzvisi.
Pokojna pjevačica Donna Ares svjedočila je kako je upravo Bešlić bio prvi koji joj je ponudio pomoć oko liječenja. I to je bila njegova mjera ljudskosti – prvi da priskoči, zadnji da se o tome hvali.
A ima i ona priča iz sarajevske narodne kuhinje. Kada je SIPA upala jer im je bilo sumnjivo zašto broj obroka višestruko premašuje budžet, ispostavilo se da već godinama tamo postoji „tajni donator“. Bio je to prvi komšija, Halid Bešlić, koji je u kešu davao pare da se skuha još stotinu obroka dnevno, ali pod uslovom da se to nikada ne spominje. „Da se zna, to je za gladne ljude, ne za novine“, govorio je.
Halid, čovjek iz naroda
Njegov život nije bio lagan. Rođen pod Romanijom, drastao u siromaštvu, rano otišao u Sarajevo, živio u đačkom domu...
Skoro pedeset godina polako je gradio karijeru kafanskog pjevača, i došao je do čovjeka sa stadiona i ogromnih dvorana. Bio je idol miliona, ali je uvijek ostao Halid-čovjek sa naroda.
I Bog ga je testirao. Preživio je saobraćajku u kojoj je izgubio oko, preživio je vlastite lomove. I iz svega izlazio još mekši, još tiši, još ljudskiji.
Kad su ga pitali zašto ne vozi skupa kola i ne snima milionske spotove, odgovarao je:
„Zašto bih to radio dok moj komšija nema za hljeb? Više bih volio da me ljudi pamte kao dobrog čovjeka nego kao dobrog pjevača.“
I tako će biti
I neka se zna – to će mu se i ispuniti!
Pjesme će se pjevati, „Miljacka“ će i dalje biti sarajevska himna, „Prvi poljubac“ će i dalje grijati srca svih generacija. Ali ima nešto drugo. Veće, jače i uzvišenije.
Jer, kada se spomene ime Halida Bešlića, ljudi će govoriti: „To je bio naš najveći pjevač. Ali još veći čovjek.“
Na Balkanu, gdje je estradna slava često kratka i glasna, Halid je ostao tih i postojan. Njegovo djelo, njegova humanost, njegov osmijeh i njegova riječ ostaće upisani kao zavjet.
Halid je živio onako kako se živi kad si istinski čovjek – pjevajući o ljubavi, a praktikujući dobrotu i skromnost.
I zato su ga SVI VOLJELI. PREPOZNALI SU ONU LJUDSKOST KAO ŽEDAN ČIVJEK BISTRU VODU!
Epitaf
„Volio bih da me pamte kao dobrog čovjeka, a ne kao dobrog pjevača.“
Eto, Halide, želja ti se ispunila. Pamtit će te i kao najvećeg pjevača, ali i kao dobrog čovjeka. Najboljeg!
Takvih je malo, a takve Bosna i svijet zauvijek pamte.
Neka ti dragi Allah podari rahmet Halide Bešliću!
