Nekada je ta ista liberalna raja – uključujući i one s biranih akademskih, političkih i medijskih adresa – bila prva da u glas stavi potpis na državu bez etničkih feuda, bez entitetskih rovova, bez kantonalnih pašaluka. Dakle, muhur na bazično unitarnu BiH. Danas? Danas bježe od te riječi i od takve države kao bivši komunista od Internacionale.
Započet ću ovaj tekst jednom zanimljivom i istinitom storijom. U Centru za kulturu Sarajevo u aprilu 2022. održana je promocija moje knjige “Čekajući Dylan Doga u Srebrenici”.
Prepuna dvorana, nekoliko stotina ljudi. Naravno da mi je imponovalo. Sjajna promocija, kažem vam.
Negdje pred kraj promocije, u razgovoru, obratio sam se publici i rekao im: Znate li kakvu Bosnu i Hercegovinu ja želim i za kakvu Bosnu i Hercegovinu se ja borim? Za Bosnu i Hercegovinu bez entiteta i kantona, sa jednim glavnim gradom. Sarajevom. Dvoranom se prolomio aplauz. Nakon promocije mnogi su mi prilazili sa suzama u očima govoreći kako za isti ideal i oni žive. Među njima je bilo i mnoštvo najviše pozicioniranih kadrova Naše stranke, SDP-a, nezavisnih intelektualaca, građanskih ljevičara… dakle bazično su se sa mnom svi složili – ma šta složili, egzaltirano prihvatili – da nam treba jedinstvena, nedjeljiva, dakle državno ustrojena unitarna Bosna i Hercegovina.
E sad, šta se s njima desilo u zadnje tri godine, pitanje je za njih.
Da li je kakav virus HDZ-itisa ili akutne bezmudosti – do njih je opet. Tek, vidim ovih dana kako se mnogi sa te književne večeri od prije tri i po godine odriču i sebe i svojih želja za jedinstvenom državom koju su tako gorljivo propagirali. I nisu oni iznevjerili mene, lako ću ja za sebe i njih, nego su obmanuli građane kojima su prodali onu stvar što im fali pod bubrege pričajući u oktobru te iste 2022. kako im treba baš takva jedinstvena država bez entiteta i kantona dakle bazično unitarna, a onda su se opredijelili, ne za dvoentitetsko, nego potencijalno za troentitetsko blato.
Kažem vam, čudo jedno kako ljudi promijene i sebe i svoj kompas. No dobro, svakom svoje. Bez patetike, hajmo dalje.
Bauk unitarizma kruži Sarajevom
Elem, evo nas danas, u 2025., gdje je bauk unitarizma postao nešto poput aveti sa starog rokenrol albuma – svi su ga nekad pjevali, svi su ga voljeli, a danas se od njega kriju kao buvši komunisti od “Internacionale”. Čim neko kaže “unitarna Bosna i Hercegovina”, u čaršiji se upale lampice panike, kao da je riječ o nekoj političkoj kugi 2.0.
Nekada je, ponavljam, ta ista raja – uključujući i one s biranih akademskih, političkih i medijskih adresa – bila prva da u glas stavi potpis na državu bez etničkih feuda, bez entitetskih rovova, bez kantonalnih pašaluka. Dakle, muhur na bazično unitarnu državu. Danas? Danas bježe od te riječi kao da je radioaktivna.
Zašto?
Pa zato što se u međuvremenu pojavila nova moda, nova isprazna misaona poza: konsocijacija. Ta riječ, taj misaoni vampir koji siše svaku funkcionalnost iz političkog sistema, postao je ideološki rekvizit jedne posebne sarajevske škole mišljenja koja se iz petnih žila trudi da zvuči “modernije” od same Evrope.
Licemjerna škola “prosvijećene fragmentacije“
Ta škola, svojevrsni filozofsko-politički hibrid, danas njeguje nekoliko dogmi koje djeluju kao da su prepisane iz priručnika secesionističkih etno-inženjera:
1. “Jedinstvena država je opasna.”
Ne kažu to otvoreno, ali svaki njihov argument počiva na strahu od državne funkcionalnosti. Jer funkcionalna država znači i kraj njihove političke “ni tu-ni tamo” niše.
2. “Demokratija većine je nepristojna.”
Oni će vam to upakovati u fantomsku brigu za manjine, u borbu protiv “etničke dominacije”, ali suština je ista: nude model u kojem većinski glas postaje prijetnja, a ne temelj demokratije, pa ga treba ili ušutkati ili pomnožiti sa razlomkom.
3. “Konsocijacija je civilizacijski iskorak.”
Ovo je najfascinantnije: kao da je podjela države na etničke kabinete izraz progresivnosti, a ne instrument starih nacionalističkih politika koje su nas ovdje i dovele.
4. “Građanin je opasan ako nije etnički filtriran.”
To je jezgro problema. U njihovoj optici, građanin je smetnja jer nije razvrstan. Oni žele građanstvo filtrirano kroz etničke brave – samo u “mekšoj” verziji nego HDZ. Ovo je paradoks jer se gore pobrojane stranke lažno predstavljaju kao građanske.
Kako je konsocijacija postala nova avangarda
Paradoksalno, ljudi koji se kunu u Evropu, demokratiju i liberalizam danas zagovaraju model koji u Evropi koriste samo države koje su u trajnoj krizi ili pod stalnim međunarodnim tutorstvom.
Konsocijacija nije evropski ideal, već evropska nužda.
Nema tu ni “rigidnih”, ni “mekanih”, ni “liberalnih” verzija.
Ima samo jedno: stalno cementiranje etničkih rovova.
A ta škola, u želji da se predstavi kao intelektualno rafinirana, zapravo završava govoreći istu rečenicu koju desetljećima izgovaraju čelnici jedne hercegovačke političke firme:
“Ne može većina odlučivati. Nikako.”
Zvuči poznato?
Naravno da zvuči.
Samo se ovdje kaže tiše i “liberalnije”, da fino stoji u kafićima oko Vječne vatre.
Zašto je unitarna Bosna postala bauk?
Nije zato što je opasna.
Nije zato što je nepravedna.
Nije zato što je majorizirajuća.
Ne.
Unitarnost je bauk zato što ruši ekonomsku i političku arhitekturu ove male elite koja živi od komplikacija i sjedenja na najmanje dvije stolice.
Jer jedinstvena država znači:
-kraj entitetskih kalkulacija,
-kraj kantonalne birokratske džungle,
-kraj paralelnih vlada, centara moći i uhljebničkih institucija,
-kraj privilegija koje dolaze iz “državne fragmentacije”.
Ko prvi gubi u tom modelu?
HDZ.
Ko drugi gubi?
SNSD.
A ko treći, sasvim neočekivano?
Upravo oni sarajevski “liberali” koji žive od statusa quo.
Raja – od aplauza 2022. do šutnje 2025.
I tu dolazimo do raje.
Do ljudi koji su onog aprilskog dana 2022. plakali jer je neko javno rekao ono što se oni boje izgovoriti, a što im je na srcu.
Do onih koji su mi prilazili, grlili me i ponavljali: “To je naša Bosna! Jedna! Nedjeljiva! Bez entiteta, bez kantona!”
E pa danas je dio te iste raje uplašen.
Dio je zbunjen.
Dio je ukočen.
A dio je upao u zamku intelektualnog konformizma pa se odriče vlastitih uvjerenja da ne bi bio “radikalan”.
Danas, ako kažeš da želiš jedinstvenu državu, gledaju te kao da površno vrijeđaš ukus, ne sistem.
Ja sam savim ubijeđen da makar 90% svih njih odista zeli tu jedinstvenu i nedjeljivu državu, samo eto sad im “nije vrijeme” i “kud baš sada?”. A to su dvije stvari sa kojima Čovuć i Dodik nemaju problema i od kojih ne pate. Pa će budući opstanak BiH zavisiti od toga da li su u svojim željama i projekcijama jači oni koji je žele jedinstvenu ili oni koji hoće da je nema.
Razmislite…
Bauk nije unitarizam. Problem je nedostatak hrabrosti.
Neka bude jasno: bauk danas nije unitarna Bosna i Hercegovina.
Bauk je spoznaja da pojedini političari iz Sarajevo više nemaju hrabrosti koju su imali onog dana 2022. godine.
Jer reći da želiš jedinstvenu državu nije nacionalizam. Nije ekstremizam. Nije radikalizam.
To je najobičniji, elementarni evropski standard.
A mi se, eto, ponašamo kao da je to atomska bomba koja će eksplodirati u nekoj sali.
Bauk unitarizma ne kruži Bosnom. Kruži pojedinim sarajevskim krugovima.
Ali ne zato što je unitarizam opasan.
Nego zato što su neke političke elite izgubile hrabrost da budu ono što su uvijek tvrdile da jeste.
Pa se postavlja staro pitanje, jesu li lagali tog aprila 2022. ili lažu sad?
