Bursać: Poraz Bosne i Hercegovine u šest slika, kako je Dodik izvozao Trojku, OHR i cijelu državu?

Najveća ironija ove priče nije u Dodiku, nego u onima koji su mu omogućili politički povratak. Trojka je njegov logističar. Umjesto da zaštite državu, oni su se trudili da ne “naruše odnose s Banja Lukom“. Rezultat: Dodik i SNSD bez sankcija su danas jači nego ikad. A on je samo povukao logičan potez: kad te domaći sistem ne može zaustaviti, samo sačekaj da se međunarodni umori i nagodi se s njim.
I dočekao je.

Kad padnu američke sankcije Miloradu Dodiku, Željki Cvijanović i cijelom orkestru firmi iz Republike Srpske, a Sarajevo šuti — to više nije samo vanjskopolitička vijest. To je dijagnoza.

Dijagnoza jedne države koja se više ne zna braniti, i jedne vlasti koja je sve što se moglo izgubiti – izgubila.

Amerika je skinula sankcije Miloradu Dodiku, Željki Cvijanović i nizu firmi iz njegove mreže.
I gle čuda — Dodik se zahvaljuje Donaldu Trumpu, uz ciničan osmijeh:

Ispravljena je velika nepravda.

Nepravda?

Znači, sad ispada da su sankcije bile greška, a Dodik – žrtva.
Čovjek koji je u javnim nastupima negirao državu, vrijeđao žrtve genocida, rušio ustavni poredak i otvoreno prijetio secesijom, sad ponovo paradira kao “rehabilitovani političar”.
Nema više etikete međunarodnog parije, nema više stigme.
Samo lik koji se s ponosom vraća na političku scenu, kao da je skinuo kravatu i krenuo dalje.

A mi? Mi šutimo.

SDP, NiP i Naša stranka — ta nesretna konstrukcija koja se naziva “Trojkom” — oni nisu samo pasivni posmatrači ove farse. Oni su njeni aktivni statisti.

Jer dok Dodik u Beogradu i Moskvi gradi strategiju kako će izmanipulisati sankcije, sarajevska Trojka vodi kafansku diplomatiju: selfiji s ambasadorima, bajke o “novom evropskom putu” i beskrajne priče o reformama koje nikada ne počinju.

Dok je Dodik bio pod sankcijama – oni su se busali u prsa kako ga “izoluju”.

Kad su sankcije pale – muk.

Ni riječi o odgovornosti. Ni riječi o tome kako su bili dio igre u kojoj je Dodik glumio kažnjenika, a oni arbitre amatere.
Nije on njih nadigrao samo politički.

On ih je – razotkrio i onda razorio.

Jer ispalo je da su i SDP i NiP i Naša stranka samo tehničko osoblje jedne velike predstave u kojoj Dodik i dalje piše scenario. Čak ni statisti!

Nije Dodik izvozao samo Trojku.

Izvozio je i OHR, i visokog predstavnika, i ambasade, i sve one koji su mu prijetili “posljedicama”.

Jer kada se Dodiku ukinu sankcije bez da je ispoštovao ijednu obavezu, to znači da je međunarodna zajednica kapitulirala.
A Trojka – ona je to posmatrala sa strane, nadajući se da će joj koji glas stići “kao nagrada za umjerenost”.

I tako je BiH dobila novu verziju “političkog konsenzusa”:
Dodik drži entitet, Trojka navodno drži vlast, a država visi između sklona slobodnom padu — kao loše podešen Wi-Fi signal.

Da je SIPA uradila svoj posao, da je procesuirala “Fosila Dodika”, da su otvoreni slučajevi korupcije i javne pljačke, danas ne bismo gledali ovo poniženje.

Ali nije.

Jer SIPA je, kao i sve druge institucije, zarobljena između političkih šefova i budžetske ovisnosti. (vidjeti pod Darko Ćulum)

U zemlji u kojoj kriminalac postaje patriota, a sutkinja koja sudi po zakonu postaje meta – sankcije nisu ni mogle opstati.

Dodik je samo povukao logičan potez: kad te domaći sistem ne može zaustaviti, samo sačekaj da se međunarodni umori i nagodi se s njim.

I dočekao je.

Najveća ironija ove priče nije u Dodiku, nego u onima koji su mu omogućili politički povratak.

Sarajevska Trojka — ona ista koja je na krilima građanskog diskursa obećavala obračun s nacionalizmom — pretvorila se u njegovog logističara.

Umjesto da raskine koruptivne lance, oni su ih samo preusmjerili.

Umjesto da zaštite državu, oni su se trudili da ne “naruše odnose” s Banja Lukom.

Rezultat: Dodik i SNSD su danas jači nego ikad.

Jer Trojka mu je, svojim kukavičlukom, otvorila prostor da izigra međunarodnu zajednicu i proda se kao “miroljubivi partner”.

Oni nisu Trojka. Oni su Trojanski konj.

Ovo nije poraz vlasti ili opozicije.

Ovo je poraz jedne države koja se više ne zna braniti.

Ovo je poraz društva koje je izgubilo osjećaj za pravdu.

Ovo je poraz institucija koje su svedene na dekor.

Ovo je poraz svih nas koji gledamo kako se kriminal rehabilituje, a poštenje progoni.

Dodik nije skinuo sankcije zato što je nevin.

Skinuo ih je zato što je sistem truho i jer mu se moglo da ih nadigra.

Zato što mu je Trojka pružila alibi, a međunarodna zajednica traži “stabilnost” makar i u zagrljaju autokrate.

Bosna i Hercegovina danas liči na zgradu u kojoj su lopovi preuzeli haustor a vlasnici se prave da to nije njihova stvar.
Dodik slavi. Trojka šuti. OHR objašnjava.

A građani – gledaju novi ciklus iste predstave.

Nije pitanje hoće li Dodik opet zaprijetiti secesijom.

Hoće.

Pitanje je – hoće li iko u BiH napokon shvatiti da se država ne brani FB statusima i saopštenjima, nego djelima.

Da se Dodik ne može “umiriti”, nego samo poraziti.

Da se sankcije ne smiju ukidati dok pravda ne pobijedi.

Jer ako se i dalje šuti, ako se sve i dalje svodi na “dogovore”, BiH će postati ono što Dodik oduvijek želi: prazna ljuska, država bez dostojanstva.
I zato – ovo nije Dodikov trijumf.

Ovo je naš poraz.