Bursać: Prepovedan Dodiku-Vrata Slovenije zaprta!

Prvo ga je“ukinula“ Amerika– sankcije, zamrzavanje imovine, zabrana putovanja. Onda Britanija. Pa Njemačka. Pa Austrija. I evo sada Slovenija. A gdje je Slovenija – tu je (vjerovatno) i cijeli region. Jer ako ti Dežela zatvori vrata, nemoj očekivati da će ti se širom otvoriti Zagreb, Sofija, Bukurešt ili bilo koja druga prijestonica EU. Ostaje transverzala Laktaši-Beograd-Moskva, a sa nje Miloradu nema povratka sve i da želi negdje da siđe!

Slovenija je napravila ono što je malo ko u regionu imao hrabrosti – jasno, glasno i bez uvijanja, poslala je poruku Miloradu Dodiku: Ti si kod nas nepoželjan. Tebi je ulazak zabranjen.

I nema tu mnogo filozofije. Vlada u Ljubljani jednostavno je konstatovala ono što svi znaju: Dodik je politički faktor destabilizacije, separatista koji godinama ne poštuje institucije Bosne i Hercegovine, i čovjek čija se porodična imovina u Sloveniji gomilala po sumnjivim kanalima, preko zetova, kumova i kojekakvih povjerenika.

E, sad, kad ti i „Dežela“ zatvori vrata, onda znaš da tvoj krug postaje sve manji. Krug koji se do jučer širio prema Zapadu, od Vašingtona, Londona i Berlina, sad se sužava na osi Laktaši – Beograd – Moskva. I to je čitava Dodikova politička geografija danas. Jednosmjerna magistrala koja vodi do Asadovog brloga u Podmoskovlju. Ako bude imao sreće.

Politika je često stvar percepcije. A Dodik je decenijama gradio sliku moćnog balkanskog šefa: čovjeka koji „ima veze svugdje“, koji se rukuje s Angelom Merkel, kojeg primaju u Briselu, kojem čak i Amerika „mora da čestita“ izbore.

Ali to su bili krugovi proširenja. Krugovi koji su značili ulazak u svijet politike, trgovine i moći. Na koncu to su bili krugovi koje je kreirao Vašington prije svih. Danas je slika obrnuta: krugovi se zatvaraju. Sužavaju se. Kao u Danteovom paklu – jedan po jedan prsten implodira, ostavljajući Dodika u sve tješnijem prostoru.

Prvo je “pala“ Amerika– sankcije, zabrane, zamrzavanje imovine. Onda Britanija. Pa Njemačka. Pa Austrija. I evo sada Slovenija. A gdje je Slovenija – tu je (vjerovatno) i cijeli region. Jer ako ti Dežela zatvori vrata, nemoj očekivati da će ti se širom otvoriti Zagreb, Sofija, Bukurešt ili bilo koja druga prijestonica EU. Osim Orbanove Pešte-zasad.

Poseban sloj ironije leži u činjenici da Dodikov najbliži krug preko posrednih osoba, posjeduje više nekretnina na slovenačkoj obali. Najskuplje vile i apartmani kriju se iza imena fiktivnih I manje fiktivnih prijatelja i poslovnih partnera.

Znači, čovjek koji u Banjaluci na skupštinskoj govornici prijeti „raspadom BiH“ i „vraćanjem nadležnosti entitetu“, taj isti čovjek ima svoje prave nadležnosti u Portorožu, Piranu i Izoli.

I šta sad? Sad mu je ulazak u zemlju Julijskih Alpa zabranjen. Pa će te nekretnine gledati samo na Google Mapsu. Krug se sužava i s ove strane: ne možeš ni na more kod sopstvene familije.

Ostaje Beograd. Tamo ga još uvijek dočekuju sa crvenim tepisima i naslovima „bratski odnosi“. Ali svi znaju da je to privremeno utočište. Vučić Dodika drži kao rezervnog igrača – nekad ga koristi da podigne ulog pred Zapadom, nekad da pritisne Sarajevo, a nekad da zamajava domaću publiku pričom o „srpskom svetu“.

Ali ako sutra Dodik postane preveliki teret, ako mu pritisak izvana naraste do mjere da Beograd mora birati između Evrope i Laktaša, svi znamo šta slijedi. Tad će krug biti još manji: iz Beograda će put voditi samo u jednom pravcu – prema Moskvi. A svi znamo da nema asfalta od Bakinaca do Podmoskovlja, a zračni prostor se ne otvara tek tako. Ovo je čisto onako da Doodik razmisli.

Eto, famozna Moskva je, kako rekoh, Dodikov posljednji krug. Zapravo centar u jednoj tački. Tu više nema sužavanja, tu je zid.

Tamo će ga dočekati Putin s osmijehom i samovarom, ali i s jasnim znakom: ti si samo pijun. Tvoje igre na Balkanu nama služe da nerviramo Brisel, ništa više. Tvoj put je tu završen, jer kad se jednom nađeš u Moskvi kao posljednjem utočištu, to znači da si postao politički mrtvac za cijeli ostatak svijeta.

I neka se ne Dodik zavarava – Kremlj ne hrani propale političare, samo ih koristi do zadnje mrvice, pa ih onda oglodane baci.

I zato ova slovenačka odluka nije samo simbolična. Ona je presudna za razumijevanje puta Dodikove političke sudbine.

Krugovi moći, kad se jednom počnu sužavati, rijetko se ponovo šire. To je kao voda koja presuši: najprije se povlači iz dalekih izvora, pa iz bližih, i na kraju ostane suha česma. A Dodik, kao one uhranjene životinje iz Serengetija pod svojom (naterijalnom) težinom prestaje plutati jer vode nema, a lešinari se nad njim gomilaju. I zna Milorad da su ti lešinari oni iz njegovog najbližeg okruženja, svi oni tapšači ramena, oni zaštitari, reketaši i kojekavi sa dna društva koji su mu “čuvali leđa“. Sad se pretvaraju u agresivne ptice-zloslutnice.

Slovenija je sada povukla potez koji je mnogima u regionu bio potreban. Jer kad mala država kaže „ne“, onda više nema opravdanja da veće države šute.

Možemo se i šaliti: Dodik sada može bez problema da putuje, ali samo kroz unutrašnji pravolinijski antikrug – Laktaši – Mrčevci – Banjaluka. Ako mu dosadi, može na autoput do Beograda, i eventualno avio-krug do Moskve.

To je sve.

Između tih krugova neće više vidjeti Evrope. Nema Portoroža, nema Bruxellesa, nema Ljubljane, nema Beča... Samo taj mali krug koji se steže kao omča oko vrata. A iz toga kruge ne može izaći sve i da želi.

A to je, na kraju krajeva, epilog svake autoritarne politike.

Slovenija je ovim potezom poslala poruku cijelom Balkanu: ne možete vječno izvoziti kriminal, separatizam i prijetnje susjedima. Negdje se crta mora povući.

Za Dodika je ta crta upravo postala zid. Krug u kojem se kretao, pun privilegija i luksuza, sada se sužava u tačku.

A iz tačke nema izlaza, osim u historiju – onu crnu, mračnu i sramotnu. Ako i toliko…