Bursać: Srpska vlast zabranjuje sjećanje u Grabovici – Ubijeni Bošnjaci se ubijaju ponovo!

“Kad policija zabrani komemoraciju, ona ne “štiti mir”. Ona legalizira kukavičluk, zločin i zločince. Ona šalje poruku djeci Kotor-Varoši da je sjećanje na 160 ubijenih ljudi nešto što treba odgurivati nogom. A u međuvremenu će bošnjačke majke sklapati kosti svoje ubijene djece, jedna ključna i dvije manje-jer je i to nešto- da majka ima gdje suzu pustiti. Na sramotu svih nas!“

Trideset tri godine od zločina u Grabovici, policija u Kotor-Varoši sramno zabranjuje porodicama ubijenih da dođu, polože cvijeće i pomole se Bogu.

Kažu: “postoji realna opasnost od narušavanja javnog reda i mira”. U prevodu: ruže, molitve i tišina prijete stabilnosti. I to je zvanično obrazloženje jedne lokalne vlasti, u 2025. godini.

Ne brine njih bezbjednost. Brine ih ogledalo. Jer svako šapatom izgovoreno imen pred školom u Grabovici vraća pitanje onima koji su tad te 1992. gledali u stranu: gdje si bio, čovječe, kad su tvojim komšijama vezali ruke. Gdje si bio kad su ga odveli na mučilište, pa onda ubili? Zato je sjećanje “opasno”. Ne ruši ono red i mir; ruši veliku laž koja tri decenije parazitira nad istinom u entitetu Republika Srpska.

Početkom novembra 1992, nakon dana granatiranja i bježanja preko šuma, kolone Bošnjaka iz Večića i okolnih mjesta presjekla je Vojska RS. Oko 200 ljudi (muškarca, žena i djece) zarobljeno je u šumi i odvedeno u školu u Grabovici. Tamo su žene, djeca i starci autobusima otpremljeni – muškarci su zadržani. Šta je s njima bilo? Haaški sud konstatira: svi su ubijeni; tijela mnogih nikad nisu pronađena. Procjena broja ubijenih je kako navodi Detektor.ba oko 150.

To nisu tek “priče”. To su činjenice iz haaških presuda protiv Radoslava Brđanina i Momčila Krajišnika, u kojima je Grabovica eksplicitno opisana: zarobljavanje u šumi, sprovođenje u školu, razdvajanje i egzekucija. U presudi Krajišniku stoji da je približno 150 ljudi ubijeno tog 4. novembra 1992. godine.

U istom vremenu, u Kotor-Varoši su dokumentovana i druga masovna ubistva: pred bolnicom, u Hanifićima (najmanje osam civila u džamiji), u Čirkićima (šest žena i jedan muškarac), kao i ubistva u selu Dubovci nakon uništavanja naselja.

Ako vam je statistika previše apstraktna, evo čovjeka: Mevludin Škorić je imao 15 godina kad je u Grabovici posljednji put vidio daidžu Muhameda Botića. “Nismo našli ništa”, govori tri decenije kasnije, dok se i dalje traga za posmrtnim ostacima oko 160 ljudi. To je glas djeteta koje je postalo starac u čekanju.

Evo još jednog djeteta iz rata: osmogodišnji Selvedin Botić sjeća se kako mu je otac Fikret, na rastanku, dao sklopive makaze “da mu ih čuvaju”. Otac je završio u školi u Grabovici. Do danas ga traže. Simbol svega što je popisano, a nikad ukopano.

Institut za nestale: u Kotor-Varoši je do sada identifikovano 157 žrtava, a traga se za još 244—svaki broj čovjek s imenom i mjestom na koje nikada nije stigao. Posmrtni ostaci 23-godišnjeg Dževada Ćejvana nađeni su 28 godina poslije nestanka.

Bolje je prihvatiti i mali dio i znati gdje ti je najmiliji”, govori Munevera Avdić. To je jedina psihologija nakon genocida: komadić kostiju kao čitava istina.

Nije da pravde nema nikako—ima je, ali je pretanka za krvave ruke. 29. septembra 2023. Sud BiH je pravosnažno (?) započeo put: Duško Vujičić – 6 godina; Duško Maksimović – 1,5 godina; Savo Tepić i Ilija Kurušić oslobođeni. Devet godina procesa za kazne koje stanu tek na rub stranice. (Predmet je u međuvremenu dobio i drugostepenu dinamiku – Sud BiH potvrđuje prvostepeno činjenično stanje u dijelu inkriminacija.)

Ranije su Ostoja i Bosiljko Marković osuđeni na po 10 godina zatvora za silovanje maloljetnice na području Kotor-Varoši—presuda koja je probijala beton šutnje o seksualnom nasilju. Ljubiša Vranješ i Mladen Milić dobili su po 7 godina u drugom predmetu. A suđenja Bošku Peuliću, Slobodanu Župljaninu, Manojlu Tepiću, Janku Triviću, Nedeljku Đekanoviću, Zdravku Samardžiji… razvlače se godinama, dok svjedoci umiru, a sjećanja blijede.

Ima i presuda izvan BiH: nastavnik fizike i matematike Đurađ (Đurad) Kušljić, bivši šef policije u Vrbanjcima, osuđen je u Njemačkoj na doživotnu za ubistva i učešće u genocidu u Kotor-Varoši. I to je možda najjeziviji simbol: učitelj koji računa brzinu metaka bolje od brzine svjetlosti. (Njemačka presuda i deportacija iz 2006/2007. stalno se navode u kronikama Kotor-Varoši.)

Sve to skupa stoji naspram velikih haških presuda koje mapiraju širi kontekst—od Brđanina do Krajišnika i, na vrhu hijerarhije, Mladića. U tim presudama Kotor-Varoš je jedna tačka u obrascu: zatočenja, deportacije, strijeljanja, spaljene džamije i kuće, sistematsko “čišćenje”. Pravno: zločini protiv čovječnosti, progoni, ubistva, istrebljenje. Ljudski: raskomadana svakodnevnica.

Paradoks je uvijek isti: u centru Kotor-Varoši niču spomenici “borcima”, političari dolaze, fotografišu se i drže govore. To je dozvoljeno. Ali pedesetorici ljudi koji bi, bez političkih govora, bez transparenata, samo položili cvijeće i izgovorili Fatihu—njima se zabranjuje prilazak školi. “Negativne reakcije lokalnog stanovništva”, kažu. Čiji ih strah zapravo hrane? Onaj od istine.

Pa je ovih dana krenula i orkestrirana buka kojekavih “udruženja” i lokalnih medija koji negiraju i ismijavaju najavu komemoracije. Ta buka je tek pozadina rješenja policije, izgovor presvučen pečatom. A suština je ovo: u sistemu koji je tri decenije hranio poricanje, i najtiši marš sjećanja zvuči kao sirena.

Zato porodice iz godine u godinu organizuju Marš mira: Karaula – Večići, “Tihi hod za veliku bol”. Nema megafona, nema povika. Samo koraci i imena. I svake godine isti apel: ubrzajte potragu, otkrijte masovne grobnice, omogućite ukop posmrtnih ostataka. Jer vrijeme je protiv njih: svjedoci odlaze, a kosti se mrve u zemlji.

Majke uče novu vrstu matematike: kako se od jednog čovjeka ukopa “mali dio”, dvije manje kosti i ključna kost, i kako to da ipak bude čitav život. I kako se uz taj mezar prvi put nakon trideset godina može normalno zaplakati. To je sve što traže. Ne vlast, ne osvetu—mjesto i ime.

Kad policija zabrani komemoraciju, ona ne “štiti mir”. Ona legalizira kukavičluk. Ona šalje poruku djeci Kotor-Varoši da je sjećanje nešto što treba odgurivati nogom. I još opasnije: da su žrtve problem, a ne zločin.

Ali sjećanje ne traži dozvolu. Ono će se dogoditi i kad niko ne dođe—u tišini učionice koja je jednom bila tamnica. U Večićima, u Dubokoj, u Hanifićima i Čirkićima, u svim selima koja su naučila da zemlja ima glas. A taj glas ne utišavaju rješenja policije ni “negativne reakcije”. On traje.

Zato treba reći jasno: zabrana obilježavanja 33. godišnjice zločina u Grabovici nije “proceduralna mjera”. To je produžetak zločina drugim sredstvima. To je pokušaj da se ubijeni ubiju ponovo—ovaj put u našim glavama.

A od nas zavisi hoće li im to uspjeti.

Vidite, oni koji danas zabranjuju sjećanje, sutra će tvrditi da se „ništa nije desilo“. Oni koji se boje cvijeća, boje se ogledala. Jer u Grabovici se, zapravo, ne polaže vijenac mrtvima – otvara se pitanje živima: gdje si bio, čovječe, kad su ubijali tvoje komšije?

I zato je sjećanje opasno u očima lokalnih srpskih vlasti. Zato se mora ušutkati. Jer svaka ruža na mjestu zločina podsjeća na krivicu onih koji nikada nisu odgovarali.

Ali ono što vlast ne razumije jeste da sjećanje ne treba dozvolu. Ono nije skup koji se može zabraniti. Sjećanje živi u porodicama, u pričama, u noćnim morama, u tišini majki koje nikad nisu pronašle kosti svoje djece.

Grabovica je u svakoj majci koja se svako jutro moli da joj makar vrate ime sina, ako već ne mogu tijelo.

Trideset tri godine nakon zločina, Grabovica je i dalje zabranjena tema. I dalje nema spomen-ploče. Nema puta koji vodi do pravde. Samo zemlja koja pamti.

I dok policija piše rješenja na zabrane, dok vlasti prave spiskove, dok udruženja negatora reže na svaku istinu – ta zemlja ipak diše. Svaki kamen zna šta se dogodilo.

I ako iko misli da se sjećanje može ubiti, neka ode u Grabovicu. Neka stane ispred te škole i posluša. Tišina tamo nije prazna. Ona bruji imenima.

I možda zato vlast ne da da se okupe ljudi. Jer bi ta tišina mogla progovoriti.

U državi u kojoj se od zločina pravi „ponosna istorija“, svaki pokušaj istine proglašava se subverzijom. Ali vrijeme je najbolji svjedok.

Nema tog policijskog rješenja koje će izbrisati Grabovicu i 160 ubijenih ljudi iz savjesti ovog svijeta. Kao što nema zakona koji može poništiti suze majki.

Ono što vlast pokušava zabraniti, to će upravo ta zabrana učiniti još svetijim, svjetlijim i vidljivijim.

Jer Grabovica nije samo selo pored Kotor Varoša. To je ogledalo Bosne i Hercegovine. Ogledalo u kojem se vidi lice svakog onog ko šuti.

I sve dok država ima snage da zabrani komemoraciju, ali nema hrabrosti da kaže istinu, Bosna i Hercegovina neće imati mir. Imat će samo – produženi zločin.