Bursać: U Srebrenici ratni zločinci definitivno dobijaju ulice, a ubijeni Bošnjaci vječni zaborav!

U Srebrenici se na gradske table i zvanično postavljaju imena ljudi koji su radili na naoružavanju, etničkom čišćenju i genocidu. A poruka je brutalno jasna: ono što je urađeno 1992–1995. na koncu je uspješno završeno. Žrtve genocida su samo višak, smetnja, fusnota ili još gore-zaslužile su svoju sudbinu. Jer kad u gradu genocida djeca odrastaju u ulici optuženika za ratne zločine genocid nije prošlost. On traje. Samo je promijenio uniformu, od jurišnika i snajperiste do odbornika i urbaniste.

Hajmo napraviti jedan misaoni eksperiment, koji je čak i u mislima bizaran i nastan, ali je ovdje neophodan:
Zamislite Dahau sa Ulicom Josepha Goebbelsa.
Zamislite Aušvic sa Hitlerovim šetalištem.
Zamislite Treblinku sa Trgom Heinricha Himmlera.

Ne ide, zar ne?

To nije čak ni provokacija – to je oblast kliničke i socijalne patologije. To je onaj nivo ludila i nastranosti koji se ne može zamisliti u iole civilizovanom društvu. Njemačka, koliko god bilo licemjera u njenoj stvarnosti, bar je jednu lekciju naučila: zločincima se ne dižu spomenici, po njima se ne imenuju ulice, zločinu se ne klanja.

Ali zato u Srebrenici može sve.

U gradu koji je sinonim za genocid, u mjestu u kom su sistematski ubijani ljudi samo zato što su bili “pogrešnog imena i prezimena“, danas i zvanično niču ulice s imenima ratnih zločinaca, nalogodavaca, logističara i ideologa istog tog genocida, a sve pod topnijimijom RS-a. Ne, ovdje ta imena nisu postavljena kao crna satira, nisu eksperiment, ona su zvanična, skupštinska, tablama ovjerena politika.
I šta kaže država, entitet, međunarodna zajednica, pravnici, komšije, regija..?

Ništa.

Još jedan dosadan radni dan u kancelariji. Još jedan naslov koji nikoga ne interesuje: “Skandal u Srebrenici” za pet minuta gađenja na portalu i potom digitalni i realni zaborav.

Naslovi tipa “SKANDALOZNO”, “NEVIĐENO”, “NEČUVENO” ne stoje. Zašto?

Jer je sve ovo viđeno, čuveno i planski ponavljano.

O svemu ovome pisalo se prije četiri, pet, ili deset godina. I kad je opskurna “Istočna alternativa” gurala prijedlog da Ulica maršala Tita u Srebrenici postane – Handkeova ulica. A kad je narečeni negator genocida i ljubitelj Miloševića dobio ordenje, spomenik, bistu i političku funkciju žive ikone srpskog sveta, bilo je jasno da je samo pitanje vremena kada će se njegova ili slična imena naći na uličnoj tabli u gradu genocida.

Prošle godine isto tako: Titova ulica pretvorena je u Ulicu Republike Srpske. Gradski park u Park majora Koste Todorovića. Trgovi i ulice dobili su “nova-stara” imena, po likovima čije bi biografije u normalnim društvima završavale na stranicama sudskih presuda za ratne zločine, a ne u protokolima opštinskih svečanosti.
Sada – nove table. Novi “junaci”. Novi pokušaj da se genocid ne samo negira nego i okrene naglavačke u trijumfalizam: dželati junaci, žrtve krivci ili nevidljivi brojevi.

Jedno od imena oko kojih se danas polemiše-ako iko i polemiše jeste – Goran Zekić. U narativu lokalnog SDS-a, SNSD-a i sveprisutne Srpske pravoslavne crkve, Zekić je “branilac srpskog naroda”, “žrtva muslimanskih ekstremista”, “čovjek koji je dao život za Srebrenicu”.

E sad pogledajmo relanosti u oči:

U Hagu je Miroslav Deronjić, ratni predsjednik Kriznog štaba Bratunca, detaljno ispričao kako su on i Zekić još 1991. počeli posao naoružavanja Srba u Srebrenici i Bratuncu. Kako je Zekić došao po njega, odveo ga u Miliće, kako su sjeli sa Rajkom Dukićem. Kako je Dukić rekao da je donesena odluka da se Srbi naoružavaju, da je “Karadžić lično ubijedio Miloševića” da to odobri. Kako su upravo Zekiću i Deronjiću povjerene Srebrenica i Bratunac.

Zatim Beograd. Zgrada Predsjedništva Srbije. Mihalj Kertes. Rečenice koje zaledjuju krv: da će “na području 50 kilometara od Drine sve biti srpsko, čisto srpsko”. Bubanj Potok, šleperi oružja, prebacivanje preko Drine, skladišta na stadionima, tiha saglasnost srbijanske policije.

One noći kad Crvena Zvezda osvaja Kup šampiona u Bariju, preko Drine stiže šleper oružja za Bratunac i Srebrenicu. To je ta “odbrana naroda” čijim imenom se danas želi krstiti ulica u gradu genocida.

Poslije toga dolaze zauzimanje Srebrenice 1992, ultimatum Bošnjacima da predaju oružje, bjeg u šumu, ubistva, teror. Dolazi Glogova i 68 ubijenih Bošnjaka u jednom danu. Dolazi opšte naoružavanje, kontrola nad teritorijom, logističko betoniranje onoga što će tri godine kasnije kulminirati kao genocid.
E to je “junak” Goran Zekić i njegov rukorad. I to ne kažem ja, nego njemu bliski ljudi.

To je čovjek čije ime sad piše na tabli u Srebrenici, dok djeca preživjelih prolaze pored nje na putu u školu.

Neko će reći: “Pa šta, to je samo naziv ulice.” Nije! Ulica je najdugovječniji mogući udžbenik.
Kad se Ulica maršala Tita preimenuje u Ulicu Republike Srpske, to nije semantička sitnica. To je poruka da antifašizam ide u kantu za smeće, a entitet nastao na zločinu postaje jedina referenca. Kad se Gradski park nazove po majoru koji je učestvovao u zločinima, taj park postaje spomenik zločinu, a ne mjesto odmora.

Kad se u Srebrenici na gradske table postavljaju imena ljudi koji su radili na naoružavanju, etničkom čišćenju i genocidu, poruka je brutalno jasna: ono što je urađeno 1992–1995. bilo je ispravno, pravedno i na koncu završeno. Žrtve su tu samo višak, smetnja, fusnota ili još gore-zaslužile su svoju sudbinu.

U takvom gradu dijete uči “istoriju” tako što živi u njoj. Ono ne otvara udžbenik – ono izlazi na ulicu Ratnog Zločinca Tog-i-Tog. Na šetalište Karadžićeve doktrine. Park neočetničkih majorâ, kapetana i “junaka” čija krvava djela niko nije očistio iz kolektivne svijesti. Dapače, i u smrti ih je glorifikovao.

Alija Tabaković iz Srebrenice viče, Ćamil Duraković upozorava, preostali bošnjački odbornici napuštaju sjednice, pišu se lokalna saopštenja, traže reakcije OHR-a i Christiana Schmidta.

OSCE se nekad javi, pa pohvali mlade iz “Projekta ulica za mir”, one što su predlagali neutralne, zajedničke nazive. I onda sve skupa nestane u birokratskoj GO i NGO magli.
Schmidt je izgleda zauzet.

Ambasade su fokusirane na “stabilnost”.Traže se izmišljeni “muslimanski ekstremisti“ po Sarajevu, ali i po regiji.

Evropa gleda na sat i računa tarife od gasovoda, ne ulične table u Srebrenici.

A dio “probosanskog” političkog spektra u Srebrenici ulazi u koalicije sa istim tim nacionalistima, učestvuje u glasanju, diže ruke kad treba, pa se poslije svi prave začuđeni. Tabaković s pravom podsjeća da u nekim odlukama nisu učestvovali samo SDS i SNSD, nego i ljudi iz SDP-a i NiP-a. Nije, dakle, genocidni trijumfalizam pao s Marsa – hranjen je i kadrovi su mu stizali iz raznih pravaca. Naivni bi rekli, neočekivanih pravaca.

Ali…

Srebrenica je tako pretvorena u kapitalnu lovinu arhitekata i izvođača genocidnih projekata: u grad u kojem će se testirati granice napaćenih ljudskih duša. Koliko još mogu izdržati povratnici? Mogu li neočetnici preimenovati još koju ulicu? Mogu li postaviti novi mural ratnom zločincu? Mogu li sutra promijeniti ime samog grada-inicijativa je tu? Sjećanje na pokušaj da se i ime Srebrenice mijenja više ne zvuči kao eksces, nego kao logična sljedeća stanica.

I svaki put kad neko pita: “Pa zar je moguće?”

Odgovor je isti: moguće je itekako, jer nema posljedica, nema sankcija, nema rekacija.

Ovo nije lokalna bizarnost, nego simptom šire društvene bolesti. Srpsko društvo nikada nije prošlo denacifikaciju. Zločinci su pretvoreni u heroje, negatori u akademike, propagandisti u pisce, a ubice su dobile imena ulica, škola, domova kulture.

U tom smislu, Srebrenica je logičan završetak jedne duge, mračne linije zla: od murala Ratku Mladiću u Beogradu, preko trgova u Istočnom Sarajevu, Brčkom i Bijeljni, do ulica u gradu genocida.

Razlika je samo u tome što ovdje, u Srebrenici, genocid nije metafora, nego doslovno masovna grobnica ispod svakog metra zemlje.

Možda je najstrašnije to što je sve – legalno. Nije ispravno, nije moralno, ali je formalno “po propisu”: skupštinska većina, procedura, tačka dnevnog reda, glasanje. Čitav aparat demokratije stavljen je u službu poruge žrtvama i veličanja dželata.
I zato posljednja ironija zvuči gotovo racionalno:

Ako već nema sprovođenja postojećeg Zakona o zabrani negiranja genocida, ako nema volje da se zaustavi orgijanje nad kostima mrtvih, onda neka neočetnici idu do kraja. Neka preimenuju sve ulice u Srebrenici po svojim “junacima”, nalogodavcima, logističarima, negatorima. Neka svaka tabla na svim jezicima svijeta urliče: ovdje se vlast divi onima koji su počinili genocid!

Da bar istorija, kad već pravda šuti, ima jasan trag.

Jer ono što se danas radi u Srebrenici nije samo semantička igra. To je nastavak genocida drugim sredstvima – tablama, imenima, “odlukama većine”. Jezikom i zloupotrebom prava.

Kad u gradu genocida djeca odrastaju u ulici optuženika za ratne zločine Gorana Zekića, u parku Kostе Todorovića i na Trgu Republike Srpske, genocid nije prošlost. On traje. Samo je promijenio uniformu, od jurišnika i snajperiste do odbornika i urbaniste.

I dok god je tako, pitanje iz naslova ostaje bolno tačno:

Srebrenica dobija ulice sa imenima ratnih zločinaca.
Ali koga je to, stvarno, još briga?