Bursać: Već sada se zna pobjednik prijevremenih izbora u RS-u?

Ovo nisu izbori. Ovo je Dodikov režirani igrokaz. SDS kandiduje čovjeka da izgubi. PDP i Stanivuković direktno pomažu Dodiku svojim povlačenjem. Vukanović cijepa ono malo što je ostalo od zajedničkog fronta. A Dodik, vječni režiser, konačno sjeda u svečanu ložu. Vladaće iz sjenke, komotniji nego ikada, bez da mu iko ozbiljno zaprijeti. Drugim riječima: RS će nakon 23. novembra imati novog predsjednika, ali će i dalje biti Dodikova prćija.

Prijevremeni izbori za predsjednika entiteta Republika Srpska zakazani su za 23. novembar 2025. godine. Centralna izborna komisija BiH potrošiće više od šest miliona maraka na njihovo održavanje. Toliko će koštati predstava u kojoj će se građani pojaviti kao statisti, a pobjednik već sada trlja ruke jer zna – ovaj film je snimljen mnogo prije nego što je i pušten u kina.

Da ne okolišamo: pobjednik se zna jer Milorad Dodik nikada ne igra utakmice u kojima ne zna ishod. I nije mu to proroštvo nego strategija, naopaka, ali strategija. Dodik mrzi poraze. Oni ga bole više nego bilo kakve sankcije, sudske presude ili međunarodne packe. Poraz za Dodika znači gubitak aure nepobjedivog vođe, a to si ne može priuštiti. Zato i jesmo tu gdje jesmo – pred (očekivanim) izborima koji su proceduralna potvrda Dodikovog plana, a ne stvarni demokratski proces.

Savez nezavisnih socijaldemokrata već dvije decenije nije politička partija u klasičnom smislu. To je izborna mašina, sistem u kojem se sve podređuje jednom cilju – pobjedi.

SNSD ima ono što nijedna druga stranka u RS-u nema:

-Medijski monopol. RTRS i ATV su partijski bilteni, a mreža lokalnih medija funkcioniše kao produžena ruka režima. Kritičko novinarstvo u RS-u je svedeno na pojedince na margini.

-Institucionalnu kontrolu. Od entitetske vlade do opštinskih administracija, sve je pod partijskim ključem.

-Finansijsku logistiku. Javna preduzeća služe kao kase za kampanju, privatni biznisi zavise od vlasti, a budžeti se troše kao stranački bankomati.

U takvoj strukturi (eventualni) izbor Siniše Karana za kandidata nije nikakvo iznenađenje. Niko ga ne doživljava kao lidera, ali on nikada i nije bio lider. On je bio i ostao aparatčik, čovjek za izvršavanje. Čovjek iz sijenke koji ‘završava posao’.

Dodiku takvi i trebaju – poslušni, odani i bezlični. Karana niko neće pamtiti po viziji ili hrabrosti, ali će ga pamtiti kao političku figuru koju je Dodik izabrao da potpisuje ono što mu se stavi pred nos. Dobro za premostiti.

Za Dodika je to savršeno. Ostaje neprikosnoveni trener koji crta poteze, ali nije formalno izložen funkciji koju mu je sud oduzeo. Svi će znati da on i dalje vlada, ali će imati i Karanovo lice kao masku.

Ako je SNSD mašina, onda je SDS olupina. Nekada simbol entiteta, danas sjenka svoje prošlosti. Na izbore izlazi sa Brankom Blanušom – profesorom, intelektualcem, ali politički potpuno anonimnim čovjekom.

Nije problem u Blanuši kao osobi, problem je u logici kojom ga je SDS kandidovao. Istaknutiji članovi nisu imali hrabrosti da izađu na crtu Dodiku i njegovoj mašineriji, jer bi poraz značio kraj njihovih karijera. Zato su pustili da izgori neko ko nema šta da izgubi. To je taktika potrošene opozicije: kandiduj nekoga da formalno ispuniš uslov, ali ne da pobijediš. Pa će Blanuša osim što je ‘žrtveni jarac’ zapravo sam sebi zapečatiti političku karijeru.

I Milorad Dodik ih je sam razotkrio: ‘Znali su da bi im politička karijera bila zapečaćena porazom.’ I bio je u pravu. SDS je pristao da bude kulisa demokratije, a ne alternativa vlasti. Kukavičluk in vivio.

Ako je SDS olupina, PDP je trojanski konj. Ćirilični. Draško Stanivuković i njegova ekipa odlučili su da bojkotuju izbore. Zvanično, oni su ‘principijelni’: ne mijenjaju stavove, ne kalkulišu, žele da narod vjeruje da postoje političari koji stoje iza svojih riječi.

Naivni će klimnuti glavom. Realnost je, međutim, brutalna i opozitna: ta odluka ima dva efekta – demotivira opozicione birače i razbija jedinstvo opozicije.

Bez PDP-a, opozicija ostaje bez ozbiljnijeg partnera i dodatne logistike. Ljudi koji bi glasali protiv SNSD-a ostaju kod kuće, dok SNSD-ova mašina izlazi na birališta disciplinovano i masovno.

I ne zaboravimo: Dodik je Stanivukoviću otvorio put do fotelje gradonačelnika Banjaluke tako što mu je 2020. godine namjestio protivnika bez šansi. Sad je došlo vrijeme da Draško vrati dug.

Povlačenjem iz igre ostavlja prazan prostor kroz koji SNSD-ov kandidat može proći potpuno neometano.

Da ne bude zabune: Stanivuković je Dodikov igrač. Tačka.

Na sve ovo dolazi i Nebojša Vukanović. Njegova najava da će imati svog kandidata zvuči hrabro, ali je u stvari još jedan dokaz potpune rascjepkanosti opozicije. Umjesto da se okupe i stanu iza jednog imena, opozicioni lideri se glođu i dijele. Rezultat je potpuna fragmentacija.

SDS gura svog anonimca. PDP bojkotuje. Vukanović gradi sopstveni ego-projekat. Opozicioni glasovi će se podijeliti na tri, četiri strane, dok SNSD sabija sve snage iza jednog kandidata. Ishod je jasan: raspršena opozicija naspram monolitnog SNSD-a znači Dodikovu pobjedu koja bi bila neupitna i u mnogo ozbiljnijoj situaciji za opoziciju.

Ono što cijelu ovu predstavu čini grotesknom jeste činjenica da Dodik nakon ovih izbora izlazi jači nego ikada. Pogledajte: Formalno, on neće sjediti u predsjedničkoj fotelji. Ali suštinski, on će biti neprikosnoveni gospodar i menadžer iz sijenke.

Karan će biti predsjednik koji ništa ne odlučuje, ali sve potpisuje. Opozicija će dobiti još jedan poraz. Građani će dobiti predstavu zvanu ‘demokratija’ za šest i po miliona maraka. A Dodik će dobiti ono što najviše voli i što je balkanski san: vlast bez odgovornosti i reperkusija na rad.

On će vladati iz sjenke, bez protokolarnih obaveza, bez dnevnih udaraca i medijskih zamki. Biće to komotnija pozicija nego ikada u njegovoj poltičkoj karijeri.

-Međunarodni faktor. Dodik otvoreno govori da stranci računaju na opoziciju kao na ‘lakši faktor’. Time šalje poruku biračima: SNSD je jedini garant otpora i ‘suvereniteta’.

-Unutrašnja dinamika. Opozicija se srozala do karikature. Umjesto političke borbe, nude iluziju procesa u kojem svi znaju pobjednika.

-Trošak izbora. Šest i po miliona maraka baca se na nešto što je od početka poznato. Fasada demokratije plaćena javnim novcem.

Ovo nisu izbori. Ovo je Dodikov režirani igrokaz.

SDS kandiduje čovjeka da izgubi. PDP direktno pomaže Dodiku svojim povlačenjem. Vukanović cijepa ono malo što je ostalo od zajedničkog fronta. A Dodik, vječni režiser, konačno sjeda u svečanu ložu. Vladaće iz sjenke, komotniji nego ikada, bez da mu iko ozbiljno zaprijeti. Drugim riječima: RS će nakon 23. novembra imati novog predsjednika, ali će i dalje biti Dodikova prćija.