Bursać: Zlatna naušnica Amele Kulić

Postoje trenuci u kojima vrijeme stane. Ne zato što želimo da stane, nego zato što čovječanstvo padne na ispitu na kojem nije smjelo pasti. Postoje priče koje ne zastarijevaju, jer nisu ni priče — one su živi i neprebolni ožiljci koji pulsiraju, istina koja nikada ne prestaje boljeti.

Jedna od tih priča je priča porodice Kulić iz Kukavica – Surova, opština Rogatica. Priča o jednoj dženazi, jednoj porodici, jednoj zlatnoj naušnici i jednom djetetu od šest godina.

U subotu, 6. decembra 2025. godine, na mezaristanu Surovi bit će ukopani ostaci tri generacije porodice Kulić. Suljo i Šaha. Hajrija-Dika. I Amela.

Amela je bila djevojčica koja nije dočekala ni prvi dan škole.

Djevojčica koja je imala šest godina. Djevojčica kojoj je u pepelu sa nešto njenih kostiju pronađena zlatna naušnica — jedini svjedok da je bila živa, da je postojala, da je egzistirsalo jedno malo, čisto, ljudsko biće koje je neko ugasio tek tako.

Šest godina. Ehej, ubijeno je dijete od šet godina!

Šest Amelinih godina života koje je moglo biti smijeh, igra, razigranost, šest godina mokre kose iznad česme, šets godina u koje su stale prve riječi iz bukvara, onaj dječiji strah od mraka, ljubavi za ruke sestre ili majke koje te priviju kad zagrmi. Šest godina koje se moglo pretvoriti u današnjih bezmalo četrdeset godna odrasle žene koja bi imala iza sebe stvoren cijeli jedna svijet ljudi, ljubavi, svijet nekog drugog-dragog svijeta. Novi Kosmos jedne Amele sa zlatnom naušnicom. Prekinut tog pakosnog ljeta 1992. Zauvijek!

Ali Amela nije živjela u svijetu u kojem je djeci dozvoljeno da budu djeca. Ona je živjela u Bosni 1992. godine. A Bosna 1992. nije bila zemlja. Bila je stratište Bošnjaka.

Jedan dan. Jedan zločin. Jedno selo. Ubijeni Kulići:
– Suljo (1929–1992). Ubijen.
– Šaha (1923–1992) Ubijena.
– Hajrija-Dika (1933–1992) Ubijena.
– Amela (1986–1992) Ubijena.

Tri generacije. Tri životna toka koja pamte od Drugog svjetskog rata do 1992.. Jedan život koji je trebao tek naučiti abecedu.

Svi su ubijeni istog dana, istom rukom, istom četničkom mržnjom, istom logikom koja je u junu 1992. godine pustošila Rogaticu i okolinu. Logikom prema kojoj komšija preko noći postaje živa meta. Logikom prema kojoj dijete od šest godina predstavlja neprijatelja. Logikom prema kojoj se tijela spaljuju u nekoj skrnavoj garaži da bi se uklonio dokaz da je tu ikada bilo ljudi.
Ali nisu uspjeli.

U pepelu je ostala zlatna Amelina naušnica.

Kažu da predmeti preživljavaju ono što ljudi ne mogu.
Kažu da metal pamti vatru i vodu prije te vatre.
Kažu da djetetova naušnica teži više od hiljadu stranica sudskih presuda.

Zlatna naušnica Amele Kulić pronađena je među pola njenog skeleta. Pola — jer drugo polovina nije preživjelo plamen koji je trebao sakriti zločin. Ta naušnica je sve što treba da znamo o ratu u Bosni i Hercegovini. O Rogatici 1992. O komšijama koji su prestali biti ljudi i postali zvijeri. O državi koja je zakopana pod pepelom jednog djetinjeg predmeta.

Ta naušnica je veća od svih naših komisija za istinu i “pomirenje“.
Ta naušnica je veća od svih izjava političara.
Ta naušnica je veća od svih negatora koji danas gore od želje da uvjere sebe da se zločin nije desio.
Jer dok se oni nadvikuju sa historijom, zlatna naušnica šuti.
I svjedoči o djetetu kroz eone vremena i magatone bola.

Ukopati posmrtne ostatke djeteta tri decenije nakon smrti znači trideset godina hodati bez groba. Trideset godina i još tri ne znati gdje je dijete. Trideset godina živjeti u nadi i strahu. Trideset godina svake noći čuti škripu garažnih vrata iz 1992.

To znači trideset godina držati u sebi krik koji ne prestaje. Jer roditelj, sestra, brat, amidža, komšija — niko ne može proniknuti u dno jame koju gubitak djeteta otvara.
A tek kada se pronađe naušnica — sve se otvori ponovo. I rane. I slike. I pogledi koji su trebali ostati djetinji.

Ukopati Amelu 2025. znači priznati da Bosna i Hercegovina još uvijek živi u crnom vremenskom tunelu u kojem mrtvi nemaju svoj mir, a živi nemaju svoje mjesto. Znači i to. da 1992. nije završila. Da je samo premještena u pravne spise, u hladne komore instituta, u DNK laboratorije.

Da je ostala u naušnici i tragovima spaljenih kostiju.

Porodica je napisala:

„Amela bi danas bila majka. Imala je pravo na radost, igru, slobodu, na život…“

To je rečenica koja slama kičmu.
To je rečenica koja bi trebala stajati nad svakim zločinom u ovoj zemlji.
Ali neće.
Jer Bosna i Hercegovina više voli presude bez imena, političke projekte bez empatije, deklaracije bez pokajanja i samilosti prema žrtvama.
Niko od odgovornih za ubistvo Amelinih najbližih nije odgovarao.
Niko nije rekao: “Izvini.”
Niko nije objasnio kako to da je šestogodišnjakinja postala vojni cilj.
I zato ova dženaza nije samo ukop.
Ona je ogledalo.
U njemu se vidi naša nesposobnost da kažemo:

Ako želimo razumjeti današnju Bosnu i Hercegovinu, ne treba gledati u statistike.
Treba gledati u zlatnu naušnicu jedne djevojčice.

Rogatica 1992. je mjesto gdje je Bosna prestala biti zemlja i postala poprište ideologije smrti, krvi i tla. Mjesto gdje su komšije nestale u garama, gdje su planinske kuće pretvorene u logore, gdje su djeca ubijana kao mitkska prepreka.

I kada danas neko kaže da “nisu ubijana djeca”, neka pogleda Amelinu naušnicu.
Kada neko kaže da “oba su se naroda tukla”, neka pogleda Amelinu naušnicu.
Kada neko kaže da “pustimo prošlost”, neka pogleda naušnicu.

Jer ta naušnica je sve što je ostalo od jednog djeteta i jednog svijeta.
Ako to zaboravimo — zaboravili smo sebe.

U subotu će narod stajati u tišini.
U tišini će klanjati.
U tišini će se nositi tabuti.
U tišini će se spustiti u zemlju ono što je od zemih ostataka ostalo.
A iznad svega gore — visoko, negdje iznad Rogatice, iznad Surova, iznad bosanske zemlje — visjet će zlatna naušnica, kao svjedok koji ne pristaje na zaborav. Odbija!
Ukopati Amelu danas znači priznati da je Bosna i Hercegovina preživjela i pored svega.
Ali ukopati Amelu i zaboraviti je — to bi značilo da Bosna nije preživjela.

A neka Amelina naušnica ostane naš podsjetnik da se zlo vraća samo tamo gdje ga zaborave.**