Čuvao je muslimanski identitet i radio za Bosnu i Hercegovinu

Sve knjige koje sam napisao o Aliji Izetbegoviću, primljene su jako dobro kod čitalačke publike. Ali, kod političara, kao da nije bilo interesa da se uči na primjeru oca nacije, njihova samodovoljnost je bila prenaglašena. Više su strani ambasadori iskazivali interes da se upoznaju sa tim periodom bosanskohercegovačke prošlosti koji sam opisao nego domaći akteri. Evo, sada, dok ispisujem ove redove, sjećam se razgovora sa prvim predsjednikom Slovenije Milanom Kučanom, koji sam objavio u mojoj knjizi “Sjećanja na Aliju Izetbegovića”.

Uvijek me je interesiralo kako su Aliju Izetbegovića vidjeli stranci kroz svoje naočale. Oni su bili manje subjektivni od nas koji smo zaglibljeni u krčmi smrada i razvrata živjeli 30 godina, bez nade da postoji izlaz iz krize naših misli...

Kada sam posjetio u Ljubljani Milana Kučana, započeo je svoju pripovijest o Aliji Izetbegoviću kao Bošnjaku, muslimanu, koji je otvoren za dijalog sa drugim etničkim grupama, drugačijih vjerskih ubjeđenja, za njihovu jednakopravnost u svakidašnjem životu, kao i kod upravljanja zajedničkom državom. To je ona njegova karakteristika koja ga je činila drugačijim od većine tadašnjih vođa s kojima je nosio odgovornost za sudbinu Bosne i Hercegovine, kaže Milan Kučan. Nikada nije prestao da vjeruje da je u Bosni i Hercegovini moguć stvaralački suživot različitih kultura, etničkih i vjerskih zajednica, nikada nije prestao da vjeruje u zajednički život Bošnjaka, Srba i Hrvata u višeetničkoj Bosni i Hercegovini. O tome je sa svojim mirnim argumentiranjem strpljivo ubjeđivao svoje sagovornike iz međunarodne zajednice, koji su često razmišljali drugačije i koji su još bili spremni prihvatiti logiku da narodi, zavađeni zbog politike svojih vođa, ne mogu da žive zajedno, jedan sa drugim niti jedan uz drugog.

Nikada nisam stekao utisak da je Alija Izetbegović bio muslimanski nacionalista. To nije nikada pokazivao ni na sastancima gdje smo bili zajedno, a ni privatno u razgovorima sa mnom u četiri oka. Nikada. Ne samo zbog toga jer je znao da to nije realno već i zbog ubjeđenja da će Bosna i Hercegovina izgubiti svoju dušu ako neće biti takva kakva je kroz stoljeće nastajala, višenacionalna, sa prostorom slobode i jednakopravnosti, i za njegove Bošnjake - govorio je Kučan.

On mi je rekao da je Izetbegović radio sa svom intelektualnom energijom i ljudskom mudrošću da Bosna i Hercegovina ima budućnost samo ako će biti država koju tvore tri naroda. Iz takvog pristupa izveo je konsekvence za odnose među njima. Razumio je da je stvaralački suživot moguć samo ako će biti proveden etnički, kulturni, duhovni i vjerski pluralizam. Zauzimao se za međukulturni dijalog, jer je bio svjestan kako je alternativa tragična. Nažalost, rat i nasilje koji su bili izazvani arogancijom i nepripremljenošću tadašnjeg beogradskog režima na mirno i demokratično razilaženje nije mogao spriječiti. Dijalog i pluralizam su za njega bili put do mira i saradnje između naroda i država na tlu nekadašnje Jugoslavije, na Balkanu općenito.

Zato, iako teškog srca, potpisao je Dejtonski sporazum kojem je, prije svega, vidio osiguranje mira kojeg je u tom trenutku Bosna i Hercegovina najviše trebala. A, dejtonsko uređenje nikada nije prihvatao kao konačno rješenje za Bosnu i Hercegovinu. U to je ubjeđivao međunarodnu zajednicu, koja je u vremenu najsurovijeg rata preuzela odgovornost za prekid neprijateljstava i za budućnost Bosne i Hercegovine. Raznolikost svoje države razumio je kao historijsku priliku i izazov. I tada kada je bio gurnut u surovi rat vjerovao je da u čovjeku mora prevladati dobro.

Kučanu sam rekao da su predsjednika Aliju Izetbegovića često označavali uskogrudim muslimanskim nacionalistom. “Ne. Njemu je bilo stalo do očuvanja muslimanskog identiteta u toj multinacionalnoj Bosni i Hercegovini”.

Alija Izetbegović je bio evropski musliman, Bošnjak. To je ostao i kada je izoliran od Zapada i napadan kako iz Hrvatske tako i Srbije, bio prinuđen tražiti pomoć islamskih država. Nije imao drugog izbora. Znao je da kulture i tradicije iz posve drugačije civilizacijske okoline prosto nije moguće preseliti u evropsku Bosnu i Hercegovinu, u kakvu je i sam vjerovao i za koju se borio. Zbog tih osobina i njegove vjere u ljudsku savjest izuzetno sam ga poštovao i pomagao mu u naporima za očuvanje države Bosne i Hercegovine. Bio je hrabar čovjek. Njegovo držanje na Sarajevskom aerodromu kada mu je prijetila otmica to je više nego očigledno potvrdilo. Bio je dobar čovjek i pouzdan drug. Vjerovao je u dobro u čovjeku, zato je više puta bio razočaran.

Sve ovo sam precizno zapisao kao historijsko svjedočanstvo koje treba da pripovijeda o čovjeku koji se borio za multietničku Bosnu i Hercegovinu.