Kada vlastima u Federaciji BiH ponestane ideja kako riješiti nagomilane probleme, uvijek se poseže za istim receptom novim kreditnim aranžmanom. Tako je i sada, skoro 80 miliona eura iz kase Svjetske banke namijenjeno je famoznoj ‘pravednoj tranziciji’.

Na papiru, plan zvuči ambiciozno, prijedlog odluke predviđa podršku za razvoj mikro, malih i srednjih preduzeća u regijama bogatim ugljem, jačanje institucionalnog okvira za Pravednu tranziciju, zatvaranje rudnika (RMU Zenica), rekultivaciju i prenamjenu zemljišta za novo korištenje, uvođenje čiste energije, kao i pružanje podrške rudarima i zajednicama za ekonomsku tranziciju.

U stvarnosti, riječ je prije svega o zatvaranju Rudnika mrkog uglja Zenica, što znači da bi do 150 rudara moglo završiti na birou.

Nakon tri godine potpune šutnje o energetskoj tranziciji, Vlada se sjetila da to pitanje postoji i odmah ga pokušala riješiti zaduženjem.

Ipak, sindikalci na spomen ‘pravedne tranzicije’ odmah podižu obrvu. Po njima, to je prazna floskula, ako čak ni bogatije zemlje Evropske unije nisu znale kako provesti takav proces bez udara na građane, kako će to izvesti Bosna i Hercegovina? Prema proračunima, samo zatvaranje rudnika Zenica košta više od 15 miliona KM, uz dodatnih devet miliona za doprinose i 44 miliona za neuplaćena potraživanja 515 radnika. Bez kredita, ni rudnik ni Elektroprivreda BiH taj teret ne bi mogli iznijeti.

‘Ni danas dan rudnici i Elektroprivrede BiH snadbjevanje ne vrše ni po industrijskoj ni po tržisnoj cijeni. Daleko je to ispod industrijske i tržišne’, podsjeća Sinan Husić, predsjednik Sindikata rudara. Izjava Husuća jasno pokazuje da su i cijene i poslovanje bili nerealni, pa sada dugove i greške treba platiti iz novog zajma.

Profesor zeničkog Ekonomskog fakulteta Jasmin Halebić upozorava da je korijen problema zapravo u višegodišnjem neodrživom modelu: ‘Dugo vremena se problem pokušavao riješiti tako što se rudarima isplaćivala samo neto plata bez uplate pripadajućih što naravno nije ekonomski opravdan način rješavanja ovakve vrste problema. Rudari su s pravom tužili poslodavca za neuplaćene doprinose.’

Drugim riječima, sistem je godinama živio na štetu samih radnika.

Proces gašenja rudnika mogao bi potrajati i do četiri godine. Devedeset rudara već razmatra prelazak u druge pogone, dio će penzionisati, ali najviše zabrinjava grupa od oko 150 ljudi za koje se rješenje ne vidi.

‘Može se kazati za određenu strukturu radne snage, koja je izuzetno potentna radna snaga jedna od olakšavajućih okolnosti što je tržište rada jako otvoreno i što ta potentna radna snaga je tražena’, kaže Husić. Ali, pitanje je koliko je optimizam opravdan u zemlji iz koje radna snaga masovno odlazi.

Admir Čavalić, profesor iz Tuzle i zastupnik u Federalnom parlamentu, ističe da se tranzicija kasni godinama: ‘Mi s procesima pravedne tranzicije kasnimo. Krenimo od samog rudnika iz Zenice, dakle ta priča je trebala da se završi prije dvije godine. Međutim ništa se konkretno nije uradilo po tom pitanju. Zbog toga ne iznenađuje da je fokus ovog kreditnog aranžmana na Zenici, Tuzli i Banovićima.’

Za razliku od brojnih ranijih zaduženja, ovo je jedno od rijetkih koje ima strogo definisanu namjenu, pa se očekuje da će proći kroz oba doma Parlamenta. Ali pitanje koje ostaje u zraku je jednostavno, da li se radi o stvarnom pokušaju da se preobrazi energetski sektor, ili tek o još jednom kreditu kojim će vlast kupiti vrijeme, dok će rudari ponovo ostati najveće žrtve?

Prilog radila Dženeta Sarić Kozić.